„Eutanazija (od grčke riječi ευθανασία što znači „dobra smrt“: ευ-, eu- (dobro ili ugodno) + θάνατος, thanatos (smrt)) naziv je za praksu izazivanja nečije smrti na po tu osobu što ugodniji ili bezbolniji način, odnosno da bi joj se prekinuli nepodnošljivi bolovi ili patnje.“ (izvor Wikipedia)
Mogu vam iskreno reći da su me, nakon što sam pročitala jednu od definicija eutanazije, prošli trnci i moje dobro raspoloženje je naglo splasnulo. Nije baš niti dobro niti ugodno razmišljati o smrti, ali bilo kako bilo, nitko joj još na ovome svijetu nije uspio izmaknuti. Ako sam u krivu, neka mi se taj koji je to uspio javi i rado bih voljela poslušati i njegovu priču pa možda čak i blog o tome napisati.
Izraz „dobra smrt“ u meni osobno kvari značenje riječi „dobra“ jer još uvijek ne razmišljam o smrti kao o dobroj. S druge pak strane „polagana i bolna smrt“ izaziva trnce. Jezu. Mrak. Hladnoću. Katastrofu. Želju da to nitko ne doživi.
Zamislimo da riječ „dobro“ označava prirodnu smrt – smrt u kojoj umiremo prirodno od starosti, a ne nasilno od bolesti (dr. Bojana Mandić). Pod time smatram da ćemo umrijeti doma kada se naše srce jednostavno umori i prestane kucati. Uzrok tome neće biti posljedica neke bolesti, stresa, neimaštine ili slično. Mogu li se ja kao osoba s dijabetesom nadati prirodnoj smrti? Može li se bilo tko od nas „na igli“ tome nadati? Svi znamo kakva je nada. Ona je ku***. I uistinu je.
Upravo se nalazimo na prekretnici – sustavi za kontinuirano mjerenje glukoze LAGANO kucaju na naša vrata. Nakon već nekoliko godina njihovog uspješnog korištenja u svim razvijenijim zemljama, s kojima se volimo uspoređivati, pokretači inicijative „Za život s manje boli“ krvavim su trudom uspjeli osigurati Libre djeci do 18 godina, trudnicama i slijepim osobama. Na tome im do neba HVALA!
No naša bitka za bolji život s dijabetesom je i dalje aktivna. Dijabetes ne nestaje s navršenih 18 godina života, ni kada se dijete rodi, a još manje kada ste slijepi... „Čast“ da i slijepe osobe imaju na njega pravo zapravo je jedna užasno bolna činjenica – svoje pravo na to su, između ostalog, stekli i zahvaljujući lošoj i neadekvatnoj zdravstvenoj pomoći u kojoj je uvijek nečega manjkalo – inzulina, trakica, ispravne tehnologije novije generacije, znanja o regulaciji ili jednostavno sreće…
Zavaravanje poput „to se ne događa meni“ ili „to se ne događa mom djetetu“ čista je manipulacija na koju velika većina ljudi lako pada i u koju vjeruje. Upravo to je prvi korak do smrti, ali ne one prirodne. Imati kraj sebe i oko sebe sve prednosti suvremenog svijeta za lakše, bolje i kvalitetnije kontroliranje dijabetesa, a pri tome sprječavati i onemogućavati njegovo korištenje ravno je UBOJSTVU! Kako biste vi nazvali postupak koji vremenom uništava jedan po jedan organ? U kojemu vaši živci odumiru? U kojemu vaše oči gube oštrinu? S kojim postajete slijepi? Postupak u kojima bubrezi više ne rade, a vi ste osuđeni na doživotnu dijalizu? Znate li kako se osjeća osoba nakon dijalize? Ja ne znam, ali znam one koji znaju i koji kroz to svakodnevno prolaze. Ja si to ne želim. Ja to ne želim nikome od vas, a ograničavanjem bilo koje vrste dostupnih pomagala ili znanja o dijabetesu ćemo se i dalje koprcati k'o svinje u svinjcu. Mnogi na nama grade svoju političku/doktorsku/farmaceutsku karijeru, a nisu svjesni da bi možda jednog dana mogli biti u istom svinjcu kao i mi…
Imala sam „sreću“. Nakon nekoliko iznimno gadnih i opasnih hipoglikemija, roditelji su mi uspjeli priuštiti sustav za kontinuirano mjerenje glukoze. Oni su radili i uspjeli zaraditi i pri tome puno potrošili na moju lakšu i bolju samokontrolu jer ipak sam ja njihovo dijete, a vlastito dijete nije lako gledati kako tone. Sada sam odrasla, samostalna i radim pa mi oni na svu sreću više ne moraju uskakati. Unatoč svim porezima na koje mjesečno odlazi trećina naše plaće te još četvrtina prilikom svake kupovine – nijedna osoba s dijabetesom u Hrvatskoj do sada nije imala pravo na normalan život pa tako ni na prirodnu smrt. Tek sada je situacija bolja. Dok ne bude savršena, to će, dragi moji, biti UBOJSTVO – polagana i bolna smrt u kojem se namjernim zanemarivanjem uništava stanica po stanica dok ne dođe do konačnog kraha.
Vjerujem da će mnogi teško pogledati istini u oči i reći će da je ovaj tekst prebrutalan. Nažalost to znači da su oni koji nemaju dijabetes i koji ne žive s njim uspjeli u svom naumu, a mi svjesno ili nesvjesno ulazimo u plinsku komoru.
Trenutno živim i radim u Njemačkoj. Tu mi je količina trakica za mjerenje šećera neograničena (ako se odlučim za njih), a senzore za kontinuirano mjerenje dobivam u količini od 28 komada godišnje te smijem odabrati kojeg proizvođača želim (ako se pak odlučim na senzore). Imam pravo izbora što od toga želim koristiti. Dobro sam regulirana, nisam slijepa, niti dijete, niti trudna, ali sam i dalje osoba s dijabetesom tipa 1. Unatoč dobroj regulaciji, nitko od mene nije zahtijevao da tu regulaciju pokvarim i svoj život dovedem u opasnost kako bih ostvarila pravo na kontinuirano mjerenje glukoze. Krajem godine imam priliku vratiti se nazad u Hrvatsku. Pri tome ću birati između života i smrti. Što mislite, što ću odabrati?
