Iako su Sjedinjene američke države započele brojne ratove i prevrate te iskorištavaju brojna ekonomska i rudna bogatstva raznih država svijeta, previše osoba s dijabetesom ne osjeti blagodati života u najmoćnijoj zemlji svijeta… (op. ur.)
Zaglavila sam puno godina na jadnom poslu koji sam mrzila. Zašto? Zato što sam trebala zdravstveno osiguranje kako bih si priuštila trakice i aparatić za krv, inzulinsku pumpu, sve potrepštine neophodne za uzimanje inzulina te naravno – inzulin. Jedino osiguranje koje sam mogla uzeti, tj. ono koje me nije smjelo odbiti zbog dijabetesa, bilo je ono grupno preko mog poslodavca. Zaglavila sam na tom poslu, s preniskom plaćom, potpuno jadna i bijedna. Samo da bih ostala živa.
Kada su mi otkrili dijabetes, 1972. godine, jedna bočica inzulina koštala je 1,49 $ (9,7 kn). Jedan dolar i četrdeset devet centi! Nedavno sam pronašla oglas iz 1972. godine koji me podsjetio na spomenutu cijenu. Tada nismo trebali recept. Samo smo otišli u ljekarnu i kupili inzulin. Nekoliko godina kasnije sam diplomirala, a inzulin je bio i dalje prihvatljivih 20 $ (130 kn). U nekoliko sljedećih godina cijena se popela na 50 $, potom na 75 $ pa na 80 $ (520 kn). Osiguranje i dalje nije pokrivalo veliki dio tog iznosa, ali to nije bilo važno – mogla sam plaćati te račune u ljekarni. Inzulin je bio skup, uzimao je velik dio mog prihoda, ali sam si ga mogla priuštiti čak i sa šugavim poslom koji sam mrzila.
Danas, zahvaljujući Affordable Care Actu (ACA – reforma zdravstva, tj. osiguranja koji je proveo predsjednik Barack Obama – ObamaCare, a koja je mnogima donijela poboljšanja u minimalnoj zdravstvenoj skrbi, op. ur.) ne moram imati posao da bih imala zdravstveno osiguranje. Mogu kupiti osiguranje na slobodnom tržištu i nitko me ne može odbiti zbog dijabetesa. Na žalost, i dalje si mnoge osobe s dijabetesom ne mogu priuštiti kupovinu osiguranja.
Paradoks je i u tome što vam se čak i uz plaćeno osiguranje može dogoditi da dodatno platite bogatstvo za inzulin. Na primjer, ako imate ugovoreno visoko učešće, ili morate čekati 3 mjeseca da ostvarite puna prava, ili ako vam osiguranje pokriva jednu ili dvije bočice mjesečn,o ili ako zarađujete previše da biste aplicirali za Medicaid, ali nedovoljno da si sve sami plaćate. Osoba s dijabetesom će platiti besramne iznose kako bi ostala živa i to za lijek koji postoji 100 godina i trebao je je zauvijek biti jeftin i široko dobavljiv.
Istraživači koji su pronašli inzulin i definirali ga kao life-giving hormon prodali su svoj patent za 1 $ (6,5 kn) kako bi bili sigurni da će inzulin biti jednostavno dobavljiv za „vijeke vjekova“! To se očigledno promijenilo.
Zašto je inzulin toliko skup?
Najkraći odgovor bi bio – ne znamo.
Proizvođači inzulina krive tzv. Pharmacy Benefits Managerse (PBM-ovi – u slobodnom prijevodu: menadžeri zaduženi za ostvarivanje profita ljekarnama) i zdravstvena osiguranja. Tvrde da njihova izlazna cijena ima vrlo malo veze s enormnom cijenom koju pacijenti plaćaju u ljekarnama. Dodatni problem je u tome što osiguravajuće kuće i PBM-ovi ostvaruju rabate ovisno o razlici koju plaća osiguravatelj i cijeni u distribuciji.
Znamo da je inzulin pristupačan u drugim zemljama! Inzulin u Kanadi košta otprilike 30 $ i za njega nije potreban recept, dok u SAD-u ista bočica inzulina košta 330 $. Ne znamo točno zašto je tako velika razlika u cijenama, ali gotovo je sigurno da proizvođači inzulina ostvaruju profite i u drugim zemljama gdje je cijena inzulina značajno niža od one u SAD-u.
Tijekom posljednjih godina nekoliko američkih država su zakonski natjerale farmaceute da izvijeste kolika je cijena bočice inzulina (i drugih lijekova) kada napuštaju njihove kompanije. Ta legislativa je poznata pod nazivom pharmaceutical transparency bills (u slobodnom prijevodu: računi za transparentnost u farmaciji). To je početna točka kako bismo počeli razumijevati zašto inzulin ima tako visoku cijenu u ljekarnama.
Tijekom 2018. godine se nekoliko takvih „transparentnih“ inicijativa dogodilo u Coloradu. Bila sam ondje, u Colorado State Capitolu, kako bih svjedočila saslušanjima u ime osoba koje se bore da si mogu priuštiti inzulin. Inicijative su prošle i potom su „umrle“ na saslušanju u Senatu. Ipak, i dalje sam osobno predana radu u ime svih nas s dijabetesom kojima treba inzulin. Nisam sama, dio sam rastuće grupe aktivista (engl. advocates) koji su spremni ispričati svoje priče na State Capitolu kako bismo si mogli priuštiti da ostanemo živi.
Autor: Gail deVore
Originalni tekst: https://asweetlife.org/why-is-insulin-so-expensive-in-america/
