Prvo šok i nevjerica.
Kad sam u nekom trenutku shvatila na kakvom sam odjelu i zašto sam tu, nisam imala ni u primisli da bi sad ovo trebalo biti nešto ozbiljnije ili dugotrajnije. Imaju ljudi problema sa šećerom, nije to rijetkost. Prvi šok mi je bio što su me tamo automatski tretirali kao doživotnog šećeraša i ja sam si mislila kako to mogu, pa zar je to uopće moguće. Sljedeće jutro nakon dvadesetčetirisatnog vađenja krvi iz vene svakih 2 h i pikanja svaki sat zbog šećera, infuzije u obje ruke, pojavila se moja liječnica i rekla mi da imam dijabetes i da će me ona voditi.
Prvi dio serijala je dostupan na ovom linku
Bila sam u šoku. Svi su mi govorili da se s dijabetesom može lijepo živjeti. Meni je to zvučalo kao da mi govore da sam dobila nagradno putovanje. Spavam ovdje u bolničkom krevetu umjesto na nekoj plaži. Prve dane sam premorena uglavnom prespavala. Prvi dan mi je bio prestrašan, konstantno pikanje, ništa nisam dobila za jelo i već danima zapravo nisam jela. Tek negdje trećeg dana počela sam dolaziti k sebi i tada imala grozomornu glavobolju koja nije popuštala cijeli dan. U bolnici sam završila u četvrtak i nisam mogla dočekati ponedjeljak da mi liječnica nešto više kaže. Nisam mogla vjerovati da je to sad neka konačna dijagnoza.
Ne mogu reći da sam se nešto puno susretala s dijabetesom. Pamtim dan-danas pokojnog oca moje prijateljice koji je kao dijabetičar umro slijep i bez oba stopala. Pamtim kako je uvijek imao jabuku na stolu. Nismo nešto puno o tome razgovarale, bile smo djeca. Moja majka ima unazad 5 godina dijabetes tip 2. Znam dosta starijih ljudi koji su u poznijim godinama dobili dijabetes, što od stresnog života, što od debljine i sl. Mama se pred nama djecom nikada nije posebno žalila, nisam je doslovce ni jednom vidjela da npr. mjeri šećer iz krvi i sl. Znala sam da pije neke tablete i da je poželjno da se što zdravije hrani, a u međuvremenu je nešto i smršavila. Mi se debljamo samo u trbuhu i mnogo puta sam pročitala kako je to lošije, nego debljati se u stražnjici jer su viškovi u trbuhu predispozicija za razne bolesti. To nije nešto što biraš i to mi je kao informacija uvijek smetalo – kao da to mogu promijeniti, jer naravno da sam s godinama imala nešto viška, iako ne mislim da zabrinjavajuće. U bolnici sam završila kompletno dehidrirana sa 64 kg, a izašla sa 68 kg, to mi nikada neće biti jasno.
Nakon razgovora s doktoricom znala sam sada da je to to i da nema nazad
Potajno sam se nadala da su možda pogriješili i da će moja draga gušteračica ipak proraditi. Prve misli bile su mi – dovoljno mi je život kompliciran i sada će biti samo kompliciraniji. Pitali su me jesam li imala kakvih šokova. Imala sam raznih tijekom života. Znam da su um i tijelo dio istog sustava te da sve traume ostaju zapisane u našem tijelu. Nekako je moj osobni dojam da, iako se psiha cijelo vrijeme držala dosta dobro, tijelo više nije moglo. Nakon spoznaje o dijagnozi pitala sam se kako na odjelu nema psihologa s kojim bih mogla razgovarati o tome. Prezentiraju mi sve u najboljem svijetlu, a dobila sam neizlječivu bolest. Mogu s njom samo bolje ili lošije živjeti. Kada sam iz bolnice došla kući, prvo sam sat vremena plakala, nisam mogla doći k sebi.
Kako je to prihvatila moja obitelj, prijatelji?
Moja obitelj smo prije svega moja djeca (sin, 15 g. i kći, 10 g.) i ja. Dok sam bila u bolnici nije im bilo toliko neobično s obzirom na to da provedem do dva mjeseca godišnje na službenim putovanjima i tada im je normalno da je baka s njima. Pa im, eto, to i nije bila toliko čudnovata situacija. Jednom su me posjetili u bolnici i kada su vidjeli kako mi izgledaju ruke od uboda, nisu me htjeli poljubiti. Moj sin se cijeli život fobično boji igala i sada mu se majka pika najmanje četiri puta dnevno. Mislim da od prve nitko nije previše ozbiljno shvatio što je sa mnom jer primjećujem, na žalost, da većina ljudi ne razlikuje baš dijabetes tip 1 i tip 2. S kolegicom zaključujem da bi se te dvije bolesti trebale zvati različito da bi ih ljudi znali razlikovati. Većina prijatelja i znanaca, kada bi čuli što mi se dogodilo, bili su u potpunom šoku pa sam poneke još i tješila. 😊
Kraj 2. dijela.
