Gost autor

Osobna priča - medicinska sestra s dijabetesom!

10/07/2024

Moje ime je Ivana. Dolazim iz Osijeka i imam 23 godine. Radim kao medicinska sestra u Osječko-baranjskoj županiji. Trenutno završavam četvrtu godinu diplomskog studija Sestrinstva. Dijabetes tip 1 otkriven mi je ove godine u veljači.

Kao osoba koja je prilično educirana o kroničnim bolestima pa tako i o dijabetesu, nisam vjerovala da bih kao zdravstveni radnik mogla ignorirati ili se površno odnositi prema signalima koje mi je slalo vlastito tijelo. Simptomi su počeli u jesen prošle godine i iz mjeseca u mjesec bili su sve očitiji.

Jedan od djelokruga rada medicinskih sestara su i savjetovališta za kroničare kako bi se ljudi educirali o kroničnim bolestima i imali mogućnost izmjeriti glukozu u krvi i krvni tlak. Budući da su se simptomi nizali, odlučila sam si mjeriti glukozu u krvi natašte. Izmjerene su mi visoke vrijednosti poput 26,2 mmol/L. Razgovarala sam s kolegicama i članovima obitelji zaposlenim u zdravstvenom sustavu, te su me nagovorili da si mjerim profil GUK-a i da odem u KBC Osijek.

Tijekom hospitalizacije glavom ti prolaze samo ovakve misli: “ma nemoguće da imam dijabetes tip 1; i ako imam, zašto baš ja?”

U slučaju zdravstvenog radnika s kroničnom bolesti treba priznati - malo je lakše jer imaš predznanje. No tvoje tijelo nema predznanje. Nov si u tome, upoznaješ sebe intenzivnije i osluškuješ svoje potrebe.

Moje životne navike i prioriteti su se promijenili pa sam zbog toga i zahvalna svome slatkome prijatelju. Trenutno mi je puno lakše educirati nekoga o dijabetesu jer sam se i sama morala još više uputiti i obučiti o istom.

Davanje terapije, postavljanje senzora i nova navika da prilikom izlaska iz kuće, uvijek poneseš čokoladicu ili bombon, postane dio tvoga života. Vrlo je važno uvažiti novonastalu situaciju jer dijabetes nema vremena čekati hoćeš li ga prihvatiti ili ne, on ide naprijed, iz goreg u gore, a ti moraš biti malo brži od njega.

Mene moj slatki prijatelj  povremeno podsjeti da postoji pokojom hipoglikemijom. No prijatelji su upravo tu da se sjete jedni drugih, zar ne?

Autor: Ivana Špionjak


Još iz kategorije Izdvojeno: