Prošlo je otprilike šest mjeseci otkada je našem, tada osmogodišnjem Tinu, dijagnosticiran dijabetes tip 1. Nesvjesno, pod utjecajem stresa i životnih nepredvidivosti, pogled na našu budućnost zauvijek se promijenio. Počeli smo više cijeniti zajedničke trenutke, više se smijati, ne živcirati se oko svakodnevnih trivijalnosti, pa je u tom pozitivnijem ozračju uskoro zaživjela i želja da napokon nekamo otputujemo.
Moram biti iskrena i reći kako je odluci o putovanju na drugi kraj svijeta, zasigurno prethodilo i stanje rekordnih cijena smještaja, hrane i dodatnih sadržaja na našem Jadranu. Kroz godine i godine ljetovanja na našim prekrasnim otocima sve je jasnija postala činjenica kako je Hrvatska sve samo ne povoljna sredozemna destinacija, već više luksuzno mondeno ljetovalište "bogatih i slavnih" poput Monaca i Saint Tropeza.
Uglavnom, nije trebalo dugo da se odlučimo na proputovanje Azijom. Pripomoglo je kad smo računicu stavili na papir. Tada smo shvatili da mjesec dana na Tajlandu nije puno skuplje od dva tjedna na Jadranu. Imali smo i ludu sreću da su s nama odlučili ići i naši prijatelji, pa je planiranje puta bilo puno lakše. Odlučili smo se za Tajland, Maleziju i Singapur.
Otok Kho Samui na Tajlandu
No, moram priznati da me, kada smo oko Nove Godine kupili avionske karte i rezervirali prvi hotel, lagano počela hvatati nervoza. Rojila su se pitanja: "Kako ćemo mi s Tinom? Kako se uopće putuje avionom ako dijete ima dijabetes? Trebaju li mi neki papiri? Što smijem unijeti u avion, što ne smijem? Što će on tamo jesti? Koliko lijekova uopće smijem nositi?" No, na kraju ništa nije tako komplicirano kako se na prvu činilo.
Puno korisnih savjeta pronašla sam na stranici Na inzulinu, među ostalim i informaciju o potrebnim dokumentima. Većina dijabetologa koji drže do sebe već imaju šprancu na engleskom pa nam je tako i naša dr. Lavinia La Grasta Sabolić odmah isprintala traženu povijest bolesti. Taj sam papir fotografirala i spremila u mobitel. Uz to sam ga kopirala u više primjeraka i pospremila na nekoliko mjesta po koferima.
Posebnu pažnju posvetila sam pakiranju lijekova. U jednu malo veću kozmetičku torbicu spremila sam sve za dijabetes, rezervene inzuline, igle, alkoholne maramice, trakice za mjerenje ketona u urinu, "pikalicu", lancete, rezervene senzore. Sve sam to stavila u mali kofer koji je tijekom cijelog puta bio s nama u avionu, takozvana ručna prtljaga. To je bitno naglasiti, jer se tako inzulini i senzori, kao nešto što je neophodno za dijabetičare, ne mogu izgubiti.
Budistički hram Doi Suthep u Chiang Maiu
Također važno je napomenuti da sam tu kozmetičku torbicu svaki put na sigurnosnom pregledu prije ulaska u avion, izvadila i pokazala. No nitko me nikada nije ništa dodatno pitao, iako smo imali čak devet letova i puno provjera. Prisjećam se jedino situacije kada smo došli u Singapur, državu koja ima jedne od najstrožih zakona na svijetu. Zaustavili su me na screeningu. Mislila sam si kako njima očito ništa ne može promaknuti. Gospođa me upitala čije je to, odgovorila sam da je od mlađeg sina. Samo je "složila" tužni izraz lica i rekla kako joj je žao.
Što se tiče tehničkih stvari, stvarno nismo imali nikakvih problema. Ali, kad je u pitanju hrana, to je bila druga pjesma. Inače, na Tajlandu je ponuda jela fenomenalna, poznati su po uličnoj hrani koja je preukusna i prepovoljna. Primjerice, jedan Pad thai košta oko dva eura. To smo stalno "mlatili". Samo smo mijenjali kozice, škampe, piletinu, plodove mora.
Moja djeca stvarno vole sve jesti i probali su gotovo sve specijalitete azijske kuhinje, no probleme nam je radila bijela riža. Nakon što smo mu dali Lantus i Humalog, šećer je i dalje "divljao". Onda smo odlučili prijeći na njihove noodle ili po našem, rezance. Oni koriste one staklene, tanke, i od toga mu je odmah bilo bolje.
Bangkok, glavni grad Tajlanda
Tajland je poznat i po ponudi voća na svakom uglu. Može se kupiti već narezano u plastičnoj kutiji, mogu se kupiti smoothiji, a cijene su više nego povoljne. E sad, na prvu se čini kao da si u raju, ali kad popiješ shake, i pogledaš u graf, shvatiš da si u raju prepunom šećera. Naime, voće je preukusno, no oni radi sveukupnog dojma ipak dodaju šećer, i to tekući, izdašno, "na šeflju". To smo nažalost shvatili nakon što je dijete već popilo nekoliko pića i nakon što smo mu morali davati korekcije.
Nakon Ching Maia na sjeveru zemlje, došli smo u megapolis Bangkok, koji je toliko velik i hektičan da je to nemoguće prepričati. Mislila sam si kako ću u tom velegradu sigurno pronaći sve što mi treba. No, nisam. Primjerice, oni nemaju crni kruh, barem ga ja nisam uspjela pronaći. Većinom prodaju bijela peciva omotana u prozirnu foliju. Nigdje nisam mogla pronaći niti sir. Salamu imaju samo spicy, a svi namazi i jogurti su im slatki. Zato sam ubrzo morala odustati od eventualnog sendviča za doručak ili večeru.
Poznati tajlandski otok Koh Samui
Na otoku Koh Samui, koji je po meni nesumljivo najljepše mjesto na Tajlandu, našli smo jedan restorančić na plaži u blizini našeg smještaja. Tamo smo doručkovali, ručali i večerali. Primjerice, za doručak kajgana, za ručak Pad thai, Tom yam juha ili Stir fried with cashew nuts, a za večeru pileće rolice. I to je bilo dobro, cjenovno, ali i za glukozu u krvi.
Sljedeće je odredište bio Kuala Lumpur u Maleziji koja je puno skuplja zemlja od Tajlanda i ponuda hrane je drugačija. Tu smo se opet "mučili" dok nismo otkrili što nam odgovora, a što ne. Na putu smo već bili tri tjedna i počeli smo sumnjati da su nam se inzulini negdje sigurno pregrijali, jer koliko god da smo davali korekcija šećer nije padao.
Budistički hram u Kaula Lumpuru
Zadnja destinacija je bio Singapur, grad država na samom jugu Malajskog poluotoka koji mnogi zovu Azijski Gibraltar. Već smo bili umorni od silnih letova i počeo nam je padati imunitet. Tako se Tin prehladio i počeo je kašljati uz curenje nosa. No, srećom, usluga u ljekarnama zaista me oduševila. Usprkos toni lijekova koju sam ponijela iz Zagreba za sve potencijalne bolesti, baš mi je nešto falilo za virozu. Farmaceutkinje govore fluentni engleski i kupila sam sve što mi je trebalo bez ikakvih problema.
Što se tiče hrane u Singapuru, ponuda je vrlo šarolika. Jedan dan smo jeli u japanskom restoranu, drugi u kineskom, pa u korejskom... Iz cipela su nas izuli takozvani Hawkersi, tržnice jeftine i preukusne azijske hrane. Sjećam se kako nas je promatrao neki Azijac dok smo uživali u delicijama spravljenim u woku. Gledajući Tina komentirao je da toliko spretno jede sa štapićima kao da se rodio u Aziji. Djeca se očito brzo prilagode. Roditelji su druga priča.
Poznati vrt "Gardens by the bay" u Singapuru
Na kraju nas je ponovno čekao let od 11 sati od Singapura do Istanbula. U avionu smo dobivali obrok za dijabetičare, no našem Tinu nije bio baš ukusan, pa smo se znali zamijeniti. Naprimjer, brokulu za piletinu. U svakom slučaju, u avionu nam ništa nije nedostajalo i tako dug put djeca s dijabetesom mogu bez problema izdržati.
Nakon mjesec dana na proputovanja, iskreno, jedva smo čekali stići u Zagreb. Djeca su rekla da je naš grad ipak najljepši. To je valjda samo u dječjim očima. Uglavnom, odmah smo izvukli nove inzuline iz hladnjaka, kupili naš crni kruh, malo posnog sira, pureća prsa i malo crvene paprike. Večera je bila spremna i nije trebalo dugo da se vratimo u našu rutinu. To je ono što zahtijeva dijabetes. Iako sam se bojala kako ćemo sve preživjeti, uspjeli smo. Bilo nam je predivno, odmorili smo se, nahranili sva osjetila.
Autorica: Lana Gašparac
