Kako sam?
Na dane.
Ima, naravno, i boljih i lošijih dana.
U neke dane totalno zaboravim da imam dijabetes.
U neke druge sam apsolutno frustrirana jer se trudim, a šećeri ipak nisu dobri.
Kako se osjećam u tijelu?
Ponekad savršeno, puna elana i energije za sve što mi treba. Ponekad umorno i iscrpljeno, osjećam drhtavicu, vrtoglavicu, glad i kad možda nisam gladna. Nekad imam i glavobolju od nižeg šećera i taj cijeli dan nisam funkcionalna kao u dane kada se probudim s dobrim šećerom.
Kako sam prihvatila bolest?
Izašla sam iz bolnice na samo Valentinovo s novim suputnikom. Bliži se druga godišnjica i mogu reći da još uvijek u potpunosti nisam prihvatila bolest. Nerijetko mi u životu znaju znanci reći kako se dobro nosim sa svim okolnostima koje su me zatekle. I na to redovito odgovaram – da nisam imala izbora. Tako i ovoga puta nisam imala izbora. Kako sam orijentirana na rješenja, najviše me obeshrabruje činjenica da je ovo neizlječiva bolest i da ja ne mogu napraviti ništa niti da se pokušam izliječiti – to doživljavam ograničavajućom činjenicom. Izbora, naravno, uvijek imamo – možemo se s nekom situacijom bolje ili lošije nositi.
Postoji li idealno ili bolje vrijeme za dobiti DM1?
Sigurna sam da ga nema. Kada dijagnozu dobiju djeca, pogotovo vrlo mala, relativno brzo se nauče na novi život i sva briga o njihovoj bolesti je na roditeljima, kao i sav šok, nevjerica i strahovi kako će njihovo dijete živjeti s tom bolešću i koliko će mu biti umanjena kvaliteta života. Kažu da je najnezgodnije vrijeme pubertet jer osim što hormoni divljaju i teško je regulirati šećere, tinejdžeri nisu uvijek skloni slijediti sva ta pravila koja trebaju i u određenom su buntu prema svemu, pa možda i samoj bolesti. Jesu li bolje 20-e, 30-e ili 40-e? Svako životno doba nosi svoje izazove. Ono što ja sa sigurnošću znam jest da mi je ipak bilo ljepše živjeti bez dijabetesa i to dobre četrdeset i dvije godine. Znala sam pomisliti kako je onima koji su ga dobili u djetinjstvu lakše, jer se više ni ne sjećaju kako je bez njega. Istina je da je nama teže nego prosječnom zdravom čovjeku koji ne mora razmišljati i voditi brigu o svemu o čemu mi moramo. Uvijek balansiramo plavi balon i kada ne razmišljamo o tome.
Život ide dalje
Iz bolnice sam izašla pred sam lockdown. Otkad sam otišla od tamo, jednom ili dvaput sam nazvala na odjel da pitam sestre što da radim kada nisam znala, kasnije mi je postalo neugodno zvati. Prepušten si sam sebi. Liječnici nam daju osnovne upute i poslije je na nama samima da upoznajemo vlastito tijelo i prilagođavamo doze. Sam si sebi doktor. Velika odgovornost. Što ako pogriješiš? Nema druge nego učiti na pogreškama i konstantno se prilagođavati. Ponekad pojedeš istu hranu u istoj količini u dva različita dana i rezultati su sasvim različiti. To je onaj dio priče koji ukazuje da na glukozu djeluju 74 čimbenika. U mom slučaju i faza ciklusa značajno mijenja na stvari, tako imam dio mjeseca kada je razina glukoze „normalna“, pa onda divlja i nepredvidljivo raste, pa onda faza kada pada, i onda opet ispočetka. Kada se uzrujam, šećer mi raste. Kada imam samo laganu glavobolju, šećer mi raste. Svaka promjena ili blaža bolest već djeluje na razinu glukoze i kada smo vrlo loše, šećeri divljaju. Skloniji smo zbog viših razina glukoze pokupiti bakterije i teže ih se riješimo, sada i obična prehlada traje nešto dulje. U mom slučaju kretanje čini veliku razliku, čim se krećem, šećeri su bolji. Ponekad čekam da šećer padne nakon korekcije i ako mirujem, ništa se ne događa. No čim odem hodati, počne padati. Nekad hodam satima i stabilan je ili uporno ne pada, a ponekad odem u kratku šetnju, i za čas padne. Ponekad znaš da si zeznuo jer si pojeo više nego što si planirao, ili manje, a ponekad nemaš pojma, niti ikakvog logičkog objašnjenja za ono što ti se u tom trenu događa.
Ali nakon dvije godine, uz sve moguće podrške koje sam uspjela pronaći, stala sam na vlastite noge. I život ide dalje. Imamo svojih obaveza. Naučila sam sada živjeti na novi način. I još uvijek učim. Ne stignem više toliko razmišljati o dijabetesu, ne stignem više slušati sva predavanja koja idu. U životu imam i drugih interesa. Ne identificiram se previše s time da sam sada dijabetičar, ali bolest je dio mene. Neodvojivi, nije izvan mene. Vraća me u moje tijelo, sili me da se brinem bolje o njemu. Ne da mi da zaboravim. Bliže sam ideji o prihvaćanju, što god to značilo. Zahvalna sam na izumu inzulina, na svim tehnologijama koje su se razvile i sada nam znatno olakšavaju život; no bila bih puno sretnija da smo bliže izlječenju. Ovo su samo pomagala koja nam olakšavaju život. Prilagoditi se i naučiti kako bolje handlati svoja nova stanja i kako bolje i lakše živjeti sa svojom bolešću dio je prihvaćanja. Jedna je poznanica nazvala svoju također neizlječivu bolest: moja podstanarka. To mi se dopalo, jer između ostalog sugerira da ju je prihvatila. Kako ću ja dalje nastaviti živjeti sa svojom podstanarkom?
Samo znam da želim živjeti život što je moguće više ispunjen.
