Ljuti me još uvijek umanjivanje bolesti odnosno pojasniti ću preciznije što mislim. Baš danas sam na društvenim mrežama naišla na upit novootkrivene osobe kako da se nosi sa tugom zbog bolesti.
Dugogodišnji bolesnici su nerijetko vrlo pozitivni i entuzijastični, jer proživjeli su i puno gora vremena, jer su i lijekovi i tehnologije danas znatno razvijeniji nego nekada, utoliko je danas, kažu, puno lakše.
Meni je sad za Valentinovo 2. obljetnica i još uvijek mi je teško, nije da o tome razmišljam svaki dan. Pored svih problema i nedaća koje sam doživjela dogodilo mi se još i to. Život mi je sada samo još kompliciraniji nego što je bio. Užasno mi je bilo kad su mi govorili "S dijabetesom se da lijepo živjeti", kao da sam dobila na nagradnoj igri i nisam...umanjivati tuđu bol zato što ima drugih kojima je gore je strašno, jer ne iskazuje nikakvo suosjećanje. Meni su iritantni i kakti motivacijski videi sa sportašima, kao s dijabetesom možeš sve. Moj život i karijera nisu vezani za sport i činjenica da "ak' si pametan" kretati ćeš se više da šećeri budu bolji.
Meni je upravo najveći propust kad sam u bolnici završila u ketoacidozi, da nigdje psihologa i mislim da bi on trebao biti ključan u procesu otkrivanja ovakve nove bolesti...
Svatko ovdje priča iz svoje perspektive i super je da većina vidi pozitivu i tako funkcionira, no činjenica je da ova bolest nosi i depresivna stanja i proces prihvaćanja, o tome će slabo tko pričati...Meni je puno pomogao Zadi. Ako imate želju javite se u Inbox.
Naime, svatko od nas ima svoj doživljaj neke situacije i svaki naš doživljaj je legitiman. Ne postoje dvije osobe koje će istu situaciju doživjeti u potpunosti identično. Svatko od nas svijet mjeri svojim metrom i reagirati će na svoj način. Pojava bolesti može u nama izazvati različite reakcije i tugu i ljutnju i zahvalnost i bespomoćnost i ponekad sve odjednom. Reći nekome tko je tužan, nemoj biti tužan, neće ga učiniti manje tužnim. Govoriti nekome da ima puno gorih situacija i bolesti od njegove, ne samo da ga neće utješiti nego umanjuje i obezvrjeđuje njegove osjećaje. Patronizirati, savjetovati, forsirati pozitivnost itd. su sve načini ne priznavanja tuđe boli i ne iskazivanje empatije za njegovo stanje. (davanje savjeta, nadigravanje, poučavanje, tješenje, pričanje priča, zataškavanje, sažalijevanje, ispitivanje, pravdanje, ispravljanje ≠ empatija)
Biti empatičan prije svega znači biti tu (prisutan) za nekoga i priznati ga i vidjeti onakvim kakav je, priznati i vidjeti njegove osjećaje (njegovu bol) i komunicirati ih. Prepoznati i prihvatiti njegovu perspektivu kakva god da je, bez prosudbe. Brene Brown nas kroz ovaj divan crtić jednostavno podučava o tome što je pravo suosjećanje ili empatija: https://www.youtube.com/watch?v=1Evwgu369Jw.
Problem je taj što da biste ovo mogli morate biti povezani sami sa sobom i sa svojim bolnim mjestima. I mnogi ljudi to ne žele ili nisu u stanju i onda nastupaju iz mjesta koja nisu baš podržavajuća. Nitko zapravo ne voli pričati o bolestima i tome kako nam je teško. I što ako vam je teško? S kime to uopće možete podijeliti?
Od malena nas uče održavanju fizičkog zdravlja, osnovnoj higijeni npr. kako je važno prati zube, prati ruke i sl., međutim kroz život slabo nas kad uče o održavanju mentalne higijene. Jedan lijepi video na tu temu:
https://www.ted.com/talks/guy_winch_the_case_for_emotional_hygiene?language=en .
Super je da se snimaju motivacijski videi pogotovo za mlade, no uvijek mi je dojam da se u njima na neki način negira bolest – dapače, poneki i izgovaraju da na dijabetes na gledaju kao bolest. I ipak je bolest tzv. tihi ubojica, pogotovo u slučaju DM2 gdje vjerujem u ranijem stadiju osoba može u potpunosti biti nesvjesna svoga novog stanja i potrebe da se sada bolje brine o sebi i svome zdravlju i posljedično može imati vrlo ružne posljedice ili tzv. komplikacije dijabetesa. Negiranje iliti poricanje onemogućava prihvaćanje i poduzimanje bilo kakve akcije.
Sa stavom ne, nije mi ništa, mi sa DM1 ne bismo dugo potrajali. Obzirom kada obolimo mi i dalje izgledamo isto, kao da nam nije ništa i ipak nam je – sada smo 24h dnevno bolesnici koji trebaju kontinuirano pratiti svoje stanje. Kako bih samo približila kako nam je, obično kažem ljudima, odnosno koristim analogiju koju je lakše doživjeti – „Da sam izgubila npr. nogu svima bi automatski bilo jasno da mi život vise nikada neće biti kao prije i ne bi mi pokušavali objasniti da mi noga može ponovno narasti.“ Ne bih voljela da me netko krivo shvati, jer kad iznesem ovakav stav većina to doživi kao da sam negativna i ne vidim ništa pozitivno itd. Duboko vjerujem da se, naravno, usprkos bolesti ne bismo u ničemu trebali ograničavati u smislu onoga čemu težimo i o čemu sanjamo. No isto tako ako nismo u stanju govoriti o tome koliko nam je u određenim trenucima teško, ni ne možemo očekivati da će drugi imati razumijevanja za nas niti nam pomoći kad nam treba. Jedna moja kolegica je pomislila da je imati DM1 kao nositi naočale. Mi koji ga imamo, nažalost, znamo da je imati DM1 puno više od toga…
