Ponudio mi urednik priliku da se malo napravim važna. Pretpostavljam, kao dijabetičarka. Bojim se da ću razočarati i njega i vas jer o svojem dijabetesu nemam što puno pričati. Dijabetes tipa 1 ono je što mu i ime kaže: dijabetes tipa 1. Družimo se nas dvoje već 50-ak godina: za to vrijeme, složit ćete se, i važnije se stvari uspiju zaboraviti, a i što se tu ima puno pamtiti? Radije pamtim sve čime sam se u životu bavila, što dobrovoljno, a što prisilno – školu, fakultet, karijeru.
Iskreno, ni školu ni fakultet nisam osjećala kao prisilu: čitaj – bila sam štreberica. Činjenica je da sam sve brzo i lako razumijevala, a kad nešto shvatiš, onda lako i zapamtiš. Moram priznati i da sam bila, a takva sam još uvijek, bila posebno sklona onome što nazivam »prečicama« - ako je za nešto bio predviđen taj i taj put, uvijek bih našla kraću stazu. Vjerojatno sam i tako dobivala na vremenu pa dospjela svašta obaviti, a još bi mi ga i ostalo na pretek. Slobodno vrijeme uglavnom sam »tratila« na čitanje.
Onda je došlo vrijeme za faks. Uvijek su me pitali što ću studirati, a ja sam se odlučila u posljednji čas, praktički pred maturu. Išla sam u Klasičnu gimnaziju, obožavala sam klasične jezike (to su vam onaj odvratni latinski i starogrčki), a od slobodnih aktivnosti sudjelovala sam u Dramskoj grupi. I tako se jedno složilo s drugim: idem na Filozofski, studirat ću klasičnu filologiju, a da mi ne bude previše dosadno, dodat ću tomu i romanistiku – službeno: Francuski jezik i književnost. To ću po danu, a noću? Noću ću studirati na Kazališnoj akademiji. Honni soit qui mal y pense! – glumačke probe održavaju se uvečer. Upisala se jesam, na obje strane, ali nije išlo. Dan ima samo 24 sata, a naporno je i nezdravo biti danima neispavan, pratiti glikemiju koja je, dakako, neregulirana, svaki čas izlaziti da odeš na WC... Morala sam se odlučiti pa sam ipak odabrala FF: i na Akademiji ima teorijski dio, a predavanja se održavaju danju tako da bih opet bila na istome, a ovako mi je ostalo vremena i za studij i za spavanje, a nadasve za čitanje.
Bojim se da sam ja vječiti student, no ne u onom smislu kako se taj izraz obično upotrebljava, nego... ja bih stalno nešto studirala. Dvije sam godine, paralelno s prvim studijem, odlazila i na predavanja na talijanski i španjolski, čak i položila ispite, a onda sam diplomirala pa sam s time prekinula. Završila sam u roku, pa malo bila u Parizu, onda se vratila u Zagreb, malo se zaposlila u jednoj školi, pa u drugoj, pa otvorila s jednim kolegom privatnu knjižaru u Tkalči, pa smo to zatvorili jer nas je država htjela ubiti s porezima, još malo radila u školi, a onda se okrenula HZSU-u i postala free-lancer, to jest počela zarađivati honorarno, prevodeći na ugovor. Kod kuće me dočekala ideja kako treba izvjesiti natpis: ZABRANJENO ŠTIPATI UMETNICU! HZSU je, naime, kratica za Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Prevođenjem sam se bavila i prije, uza sve ostalo – lova nikad nije na odmet, a sada sam se mogla posvetiti samo i jedino tome. Doduše, samo od honorara slabo se može živjeti, pogotovo ako svoj posao obavljaš kako valja, a ne površno i ofrlje, ali sam si svoj gazda, sam si raspoređuješ vrijeme za rad, nitko ti ne soli pamet... Stoj! Nitko? U izdavačkoj branši postoji sekta koja se naziva lektorima. Da, ovako se ružno izražavam o njima jer ih ima divnih i predivnih, takvih od kojih sam i sama puno naučila, ali ih nažalost ima i takvih koji bi valjda i Shakespearea ispravljali. Što sad? Otišla sam studirati kroatistiku...
Pitate se gdje je cijelo to vrijeme bio moj dijabetes? U torbi, u špricama i bočicama, penovima i trakicama. I u samodisciplini. Samostalni rad zahtijeva silnu samodisciplinu: izdavač uvijek očekuje da prijevod bude gotov već jučer, rokovi su nemilosrdno kratki, a kad završiš s prijevodom, najradije bi da malo odleži, jedno godinu dana, pa da ga ponovo pročitaš i promotriš, onako sa strane. Dobiješ rok od toliko i toliko mjeseci i čini ti se kako je to puno vremena. Nije. Svaki dan moraš već rano ujutro biti za kompjuterom, raditi dok ti posao ne počne na uši izlaziti, onda ručati i malo ubiti oko, pa opet sjesti za kompjuter – sve u svemu, nekih 12 sati rada dnevno. Okej, u međuvremenu smiješ ustati, malo prošetati po kući, izvesti pse na friški zrak, ali moraš sam sebi diktirati tempo i napraviti raspored. Što je u svemu tome mjerenje šećera i davanje inzulina? Zanemarivo.
Ipak, od svega se čovjek umori pa sam se i ja pomalo umorila od toga da prevodim po tuđem diktatu. Daleko od toga da nisam sretna zbog nekih svojih prijevoda, na neke sam čak iznimno ponosna, ali uvijek sam radila po narudžbi, a cijeli sam život sanjarila o dva pisca. Jednoga mi je »preoteo« vrstan majstor i sjajno je to obavio, a drugi prijevod još nikome nije pao na pamet pa sad šaljem poruke izdavačima i pokušavam ih za to zainteresirati. Posao će trajati minimalno dvije godine jer je u pitanju starofrancuski, pa sam zamislila kako ću u međuvremenu odrađivati neke sitnije posliće, lektorske i redaktorske, a u instrukcije se, dok se epidemiološka situacija ne smiri, radije ne bih upuštala.
Za sada se reklamiram na vlastitim internetskim stranicama, a pokrenula sam i blog na kojem ću davati jezične savjete i razgovarati s putnicima namjernicima.
Da se puno ne pitate: DM je i dalje dobro, ne stvara probleme i ne izaziva komplikacije. Neka samo tako i ostane.
