...ili koliko učeni ljudi imaju kulture?
Nedavno sam na nekom opuštenom druženju razgovarala s djevojkom koju znam odmalena, a s kojom se ne družim često, na svoju sreću - evidentno...
Tako me ona u razgovoru pita o životu, kako moje dijete, pita za posao, pita za zdravlje...
Kod zdravlja sam uzela maha i raspričala se o novim tehnologijama u liječenju dijabetesa.
Pokažem joj i senzor i pumpu i kažem kako sam sretna jer mi olakšava regulaciju, kožu na vršcima prstiju ruke konačno osjećam, a i izgubila se navika neprestanog bockanja te tako reducirala neuroza i bol....
Dotična je logoped.
Ona me gleda svojim učenim očima i nakon svih iznijetih informacija, pita najgluplje pitanje na svijetu: "A je li tebi kao ženi sada narušena taština?"
Ok, možda i nije najgluplje pitanje, ali me poprilično ljuti kada netko ne daje podršku već traži problem ondje gdje je mjesto pozitivi.
Još više me čudi jer je osoba skoro pa medicinske struke. Od toga dana počinjem uviđati da svaka osoba koja nema dijabetes ne gleda na život onako kako mi gledamo.
Nama je svaki dan s ravnom crtom pobjeda. Osobi iz priče, običan prišt vjerojatno kvari izlazak s potencijalnim partnerom...
Poanta priče jest da nam naša zrelost i određivanje prioriteta stečenim kao vrline u dijabetičkom stažu idu u prilog.
Jedan dijabetičar nipošto ne može biti narcis, jedan dijabetičar također ne može dopustiti sebi razmaženost...
Ni mnoštvo drugih epiteta koji se vezuju za nezrele ličnosti.
Određuju li vas vaši dijabetički gadgeti kao osobu i jeste li se ikada osjećali manje privlačnima zbog toga jer ih pokazujete na svojoj koži?
Za kraj pogledajte fotogaleriju nevjerojatno lijepih ljudi sa senzorima sa Ljetnog natječaja vezanog za senzore, a slobodno pošaljite i svoju:
