Među prvima je svakako šok i nevjerica. Jer DM1 nastupa naglo, bez najave. Niste u šoku samo vi, nego i sva vaša okolina. Obitelj, prijatelji, znanci. Meni se događalo da ja tješim druge, umjesto oni mene. Kako je to sada odjednom doživotna dijagnoza?
Druga je možda tuga. Kako je rekla osoba sa društvenih mreža „Evo, mene već mjesecima neka tuga goni, kao da mi je netko umro, tj. dio mene.“ Da, na neki način ona stara ja, više nikada neće postojati. Ova nova nije ni bolja ni lošija, samo je sada neka druga osoba. Znači zbilja možemo žalovati za prijašnjim vremenom, za starim sobom i slično kao kada izgubimo neku blisku osobu možemo prolaziti kroz proces žalovanja. Žaljenje za stvarima koje nismo ostvarili i sada se bojimo da ih više nećemo moći ostvariti.
Koliko će taj proces trajati? Koliko nama treba. „Normalno“ je do cca do dvije godine. Većina psihologa slaže se kako se žalovanje sastoji od pet faza: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje. Što sa tugom? Dozvoliti joj da bude. Isplakati je. Ne glumiti za druge da smo dobro, kada nismo…
Može se javiti ljutnja. Zašto baš ja? Zašto baš meni? Ljutnja zbog nerazumijevanja okoline. Ljutnja zbog neprihvaćanja činjenice da se sada htjeli ili ne htjeli na neki način moramo promijeniti. Ljutnja zbog svega toga sa čime se sada moramo nositi. Ljutnja i frustracija jer usprkos trudu nemamo dobre rezultate. Nije fer. Koliko puta nisam jela i bila gladna jer sam čekala da šećer počne padati? Koliko puta sam prisilno jela i nije mi se jelo da ne padnem niže? Za dane dijabetesa jedna liječnica iznosi podatak da 74 čimbenika djeluje na regulaciju glukoze i mi se reguliramo (borimo!) sa samo dva – prehranom i kretanjem. Frustracija jer nam se događaju pogreške i propusti, jer iako smo na neki način superjunaci obzirom na vječno balansiranje samo smo ljudi i dogodi nam se da zaboravimo inzulin i odemo na posao bez njega, pa ne možemo jesti ili se moramo vraćati kući, ili u žurbi nismo sigurni jesmo si dali dozu ili ne, ili nam se dogodi da greškom umjesto bazalnog damo brzodjelujući…što dodatno u nama može osim frustracije izazvati i strah.
Strah hoću li se sljedeće jutro probuditi ako opet padnem nisko, hoće li imati tko pomoći ako mi se dogodi neka situacija gdje si sama ne mogu pomoći? Strah i od smrti. Koliko dugo ću još živjeti? Strah jer ne znam što napraviti u svim tim izvanrednim situacijama koje mi se događaju i nitko me nije pripremio na njih. Strah od igle, strah od gubitka posla, vozačke, strah od toga što nosi budućnost… Što ako se cijepim i ne budem dobro, što ako se ne cijepim i ne budem dobro? (umjesto cijepim umetni bilo koju drugu riječ)
Može se javiti i osjećaj bespomoćnosti. Da ništa ne možemo promijeniti, da nemamo dovoljno utjecaja. Sada u pandemiji ovaj osjećaj je dodatno došao do izražaja. Sam taj osjećaj stavlja nas u poziciju stresa. Nama ljudima teško je prihvatiti da nemamo nikakvog utjecaja nad događanjima, kada će ponovno biti novi potres, kada će završiti pandemija itd.? Mogućnost ili barem privid kontrole daje nam osjećaj sigurnosti koji je esencijalan za dobro funkcioniranje. Iako - u životu samo stalna mijena jest – odnosno promjena je jedina konstanta. Bolest nam može uzdrmati naš osobni osjećaj sigurnosti.
Zbog toga se možemo osjećati i izgubljeno, da više ne znamo tko smo?
Možemo osjećati krivnju da nismo dovoljno dobri, da se dovoljno ne trudimo. Možemo si predbacivati jer nismo dovoljno nečeg činili, ili premalo ili previše…možemo i osjećati krivnju u smislu da smo si sami krivi što smo dobili tu bolest (pogotovo DM2 ako upadamo u stereotip višak kg i nedostatak kretanja).
Sram jer nam je neugodno pred drugima i imamo potrebu skrivati tu našu (nadopunite sami) …može nam biti neugodno da drugi čekaju na nas dok mi obavljamo ono što moramo za sebe (Npr. u dane kad imam novi senzor i za kontrolu mjerim ipak šećer i iz krvi iz prsta, pa čekam još 5-10 min da izmjerim senzorom i tek onda dam inzulin za to vrijeme već kolegica pojede ručak. Čula sam od prijateljice da je njenoj kćerkici (tkđ. novootkrivenoj) u školi isto bed da je drugi čekaju i mi moramo odraditi te neke predradnje prije nego jedemo.)
Zamor od svega jer se ne možemo nikada opustiti.
Sve te emocije mogu nas preplavljivati i mogu dolaziti same ili sve istovremeno.
Neprihvaćanje i neprorađena tuga mogu nas učiniti depresivnima. Nažalost, uz ovu bolest i stres koji nosi njeno managiranje do tri puta smo skloniji depresiji. Mogu nam padati svakakve misli na pamet, mislim na one negativne i nepodržavajuće. Poznato je da od managiranja i reguliranja ove bolesti možemo završiti u burn out-u – termin koji prvenstveno vezujemo uz posao – hrvatski sagorijevanje, kada iskušavamo previše stresa i premalo onoga što nas ispunjava i veseli (osoba istovremeno doživljava previše pritisaka i premalo izvora zadovoljstava).
Možemo se osjećati i zahvalno.
Jer smo preživjeli. Jer je fala Bogu sto godina je otkako je otkriven inzulin i da nije, ne bismo više bili živi.
Možemo možda osjećati zahvalnost za novu priliku za život, novu priliku da sada bolje brinemo o sebi i više naučimo o sebi. Svako iskustvo iz kojeg možemo uzeti učenje za sebe nas unaprjeđuje.
Mir jer napokon shvaćamo da neke stvari ne moramo…osim biti dobro, za sebe zbog sebe, pa tek onda za druge.
