Ovdje pronađi prvi dio putopisa Mont Blanc.
Nakon što smo sišli s vlaka, prvi dio puta šetali smo kroz takozvanu pustinju. Krajolik izgleda kao da je netko prosuo kamenje, a vrućina je na tom dijelu paklena.
Dexcom senzor izgleda kao da mu je dosta svega, ali i dalje je vrlo točan i čvrsto se drži
Nastavili smo pored planinske kućice prema kolibi Tete Rousse. Sad smo već bili na visini od 3.167 m, bez ikakvih problema. Naša nas je rezervacija kod Tete Rousse na svu sreću čekala. Al nema opuštanja, odmah se trebamo naviknuti na kućna pravila. Teta Rousse ne dopušta u gojzama ući u kuću. Na ulazu se nalazi košara s kroksicama i moraš se preobuti i ostaviti naprtnjaču. Kuća je ono što ne biste očekivali na ovakvom putu, prekrasna, s velikim prozorima, čovjek može vidjeti ledenjak koji se pruža pred nama. Ispred kuće je »plaža« koju ljudi redovito koriste.
Plaža
Lokalne vlasti ovdje obraćaju pažnju na svaku sitnicu. Dok smo prilazili kolibi Tete Rousse, stigli smo na mjesto gdje svakoga tko dolazi pitaju ima li rezervaciju te to naravno i provjere. Ako je netko nema, odmah ga šalju u dolinu.
Kazna za kampiranje bilo gdje oko planine je najmanje 300.000 EUR i dvije godine zatvora. Cijelo vrijeme planinu obilaze i policijski helikopteri. Pa da vidimo tko je jači.
Koridor smrti
Sada počinje naš put od Tete Rousse prema Gouter kolibi. Čeka nas otprilike 3 sata uspona po škakljivom terenu. Odmah na početku trebamo prijeći Gouter Couloir, odnosno Koridor smrti. Na ovom području najviše ljudi pogine. S visine pada kamenje jer se ledenjak topi pa je potrebno biti vrlo oprezan.
Gouter Couloir. Ono sivo nisu oblaci nego dim od kamenja koje cijelo vrijeme pada.
Mi smo smislili taktiku 1+10 koja se pokazala izvrsnom. Znači ovako, čekamo da 1 minutu ne padne ništa. To bi značilo da se smirilo padanje kamenja. Onda iščekivanje produžimo još 10 sekundi kako bismo se uvjerili da nam ništa nije promaknulo. Ako ne čujemo nikakvo rondanje, trčimo najvećom mogućom snagom i brzinom na drugu stranu, koja je udaljena oko 60 m. Dexcom alarmi su se oglasili, al kratko povišenje šećera je dobro došlo. Adrenalin diže šećer, al daje i ogromnu energiju zbog koje je lakše bilo pretrčati opasnu razdaljinu. Onih 10 sekundi zapravo služi samo tome da se mozak smiri i pomisli da je sve pod kontrolom, iako naravno nije. Bilo kako bilo, mi smo uspješno prešli Koridor!
Gouter hut - Koridor smrti
Zanimljivo je što se cijelim putem do Gouter kolibe vidi Koridor, kao na dlanu, pa lako možete pratiti kako ljudi ili odustaju od prelaska ili se snalaze kako znaju i umiju.
Ove je godine toliko kamenja da su sve agencije i svi vodiči-alpinisti otkazali goste i nitko nije želio povesti ljude na planinu jer je rizik prevelik. Nama odustajanje nije bila privlačna opcija iako nam nije bilo lako pri duši.
Navečer dođosmo do Gouter kolibe, pojedemo večeru i odmah na spavanje jer sutra krećemo jako rano.
Gost autor: Boštjan Šnuderl
