Kako senzori zapravo funkcioniraju i zašto smo nekada više, a nekada manje njima oduševljeni?
Vrijednosti glukoze dobivene iz međustanične tekućine su jedno, a vrijednosti glukoze u krvi drugo. U čemu je zapravo razlika?
Međustanična tekućina je, kako joj i samo ime kaže, tekućina koja ispunjava međustanični prostor. Krv se nalazi u našim kapilarama te njima protječe. U tom procesu protjecanja krvi kroz kapilare konstantno se odvija razmjena izvanstanične tekućine između krvne plazme i međustanične tekućine koja ispunjava prostore između stanica (www.pbf.unizg.hr – Uvod u fiziologiju).
Zašto su vrijednosti šećera dobivene iz kapljice krvi preciznije od onih dobivenih iz međustanične tekućine te zašto vrijednosti dobivene iz međustanične tekućine „kasne“ za krvlju?
Kemijskom razgradnjom složenih molekula hrane pomoću enzima, hrana se razgrađuje u molekule koje se mogu apsorbirati iz probavnog trakta u krvne kapilare. Na taj način hrana, odnosno razgrađena glukoza, dospijeva u naš krvotok. Iz krvotoka, glukoza pomoću inzulina ulazi u sve dijelove tijela gdje služi kao glavni izvor hrane i energije. Budući da kod osoba s dijabetesom tipa 1 gušterača ne luči inzulin, ta ista probavljena hrana (odnosno glukoza) uz nedostatak inzulina ne ulazi u stanice te se prekomjerna glukoza taloži u našim krvnim žilama. To je stanje dijabetesa, odnosno povišene razine šećera u krvi.
Nakon što glukoza dospije u krvne žile, ona se polagano otpušta u međustaničnu tekućinu. Tako se događa komunikacija između krvnih žila i međustanične tekućine u kojoj, mogli bismo to tako grubo reći, „prednost“ ima krvna žila. Upravo je to razlog zašto vrijednosti glukoze u međustaničnoj tekućini kasne za onima dobivenim putem kapljice krvi – jer tek nakon što glukoza dospije u krvne žile prenosi se u međustaničnu tekućinu.
Kada senzorima možemo u potpunosti vjerovati, a kada malo manje?
Ako su nam vrijednosti šećera nestabilne te ako dolazi do naglih promjena, bilo u smislu naglog rasta ili pada šećera, preporučeno je prije bilo kakve odluke o korekciji ili intervenciji provjeriti i stanje glukoze putem kapljice krvi. Pri tome je sigurno da će se vrijednosti glukoze izmjerene putem kapljice krvi u tom trenutku razlikovati od one koju nam pokazuje senzor. Trenutna brojka na senzoru u tom trenu neće odgovarati trenutnoj i stvarnoj vrijednosti glukoze, ali senzor ipak pomaže u ispravnom donošenju odluka. On će nam ukazati na to da smo trenutno u stanju naglih promjena šećera (strelica na ekranu uz očitanu razinu glukoze) te ćemo zasigurno moći ranije intervenirati i spriječiti potencijalnu veću promjenu glukoze. Kada je glikemija stabilna, očitanja preko senzora i aparatića za GUK će biti usklađena i tada možemo provjeriti stvarno odstupanje. Neki sezori omogućuju i kalibraciju kako bi se ta odstupanja minimizirala.
Kako biti siguran da je senzor ispravan?
Ako sumnjamo u ispravnost senzora, možemo ga prekontrolirati na sljedeći način. Razina šećera mora biti stabilna. Dakle, ne smije niti naglo padati, niti naglo rasti. Zatim treba dobro oprati ruke te izmjeriti razinu glukoze pomoću trakice. Pričekati 5 minuta te provjeriti stanje šećera pomoću senzora. Većina senzora ima u sebi ugrađenu provjeru ispravnosti, te javlja korisniku ako je došlo do greške senzora.
Senzor – da ili ne?
Kao i sve ostalo, tako i senzor ima svoje vjerne korisnike koji ga ne bi mijenjali ni za što na svijetu, ali jednako tako postoje i oni kojima on ne odgovara i koji ga možda ni ne žele probati. Ono što je sigurno – kao što ni inzulinska pumpa nije za sve, isto je tako i sa senzorom. Neki će njime biti oduševljeni, neki malo manje. Osobno iskustvo mi pokazuje da je broj oduševljenih nemjerljivo veći od onih drugih. Dapače – one druge još nisam ni upoznala, a poznajem veliki broj osoba koje boluju od dijabetesa. Najvažnije od svega je da i mi konačno imamo mogućost odabira te da sami možemo provjeriti kojoj skupini ljudi pripadamo. Ja pripadam onoj koja je njime oduševljena te ga ne bih zamijenila trakicama. 🙂
Tekst je napisan u suradnji s mr. sc. Manjom Prašek, dr. med.
