U nepunih 18 mjeseci korištenja shvatio sam da mi podaci iz senzora daju preciznu i jasnu „dijabetičku sliku“, pa iako zna biti odstupanja, tehnologija jasno bilježi sve moje „pogreške“ u prehrani, ali i nagrađuje pridržavanje pravila, kojih bih se, kao osoba s dijabetesom tip 2, kad su u pitanju obroci, trebao maksimalno pridržavati.
Vruća je večer, 16. srpnja 2022, 218. dan kako koristim senzor u ovoj godini, a 529. dan osobnog dnevnika prehrane.
Nisam odolio izazovu, uzeo sam rashlađenu limenku Starog lisca. Prijao mi je, ali vrlo brzo se vidio učinak jednog takvog gaziranog voćnog vina. U 22:05 senzor je očitao razinu glukoze čak 12.3. Ovo je jedan od primjera kako sam vlastitom „zaslugom“ prešao gornju zadanu vrijednost glukoze od 9.0 i time ugrozio svoje zdravlje.
Sve do 1. veljače prošle godine, ovakve situacije u kojima se razina glukoze u mojem tijelu značajno povećava bile su uobičajene. Međutim, u tom razdoblju postao sam jedan od „dragovoljaca“ u istraživačkom projektu dr. Ane Marije Liberati-Pršo iz Kliničke bolnice Sveti Duh, liječnice s dugogodišnjim dijabetološkim iskustvom. Tad je po prvi put u moj život ušao senzor, sustav za kontinuirano praćenje glukoze. O benefitima modernih tehnologija za kontrolu glukoze gotovo je suvišno govoriti – njihova moć krije se u vrlo jednostavnom prikazu trendova koncentracije izmjene glikemije tijekom dana i noći (24-satno praćenje glukoze), koji ovise o svakodnevnim stvarima poput prehrane, fizičke aktivnosti, stresa i sl.
Takav oblik praćenja kretanja glukoze u stvarnim vremenskim okvirima i bez nepotrebnog i bolnog bockanja, s istovremenom mogućnošću dijeljenja tih podataka s liječnikom, oboljelima donosi potpuno drugačije i vrlo kvalitetne mogućnosti upravljanja bolešću – od prilagođavanja terapije (u suradnji s liječnikom), do prilagodbe u izboru namirnica, vježbanja i slično.
U isto vrijeme, kad sam počeo koristiti FreeStyle Libre sustav, započeo sam i s redovitim pisanjem dnevnika prehrane. Ono što je trebalo trajati 60, sad evo traje već nekoliko stotina dana. Štreberski fotografiram sve svoje obroke, upisujem ih, a onda upisujem i očitane vrijednosti glukoze. U žutim kvadratićima posebno su označene vrijednosti iznad 10. Dok nisam postao dio „dragovoljavaca“ u istraživanju dr. Liberati-Pršo, senzor sam vidio samo na TV reklami, a zanimljivost je da je poziv za sudjelovanje u istraživanju uslijedio u vrijeme kad sam i sam razmišljao o tome da ga nabavim.
Kad zakaže senzor, pomaže služba za korisnike
Nakon skoro godinu i pol korištenja, spadam u kategoriju „ovisnika“ o senzoru. Ako nemam barem jedan u rezervi, nekoliko dana prije negoli će prestati očitovati vrijednosti glukoze (dva tjedna kontinuirano prati, tijekom 24 sata, a potom je potrebna zamjena), krećem u nabavu. Ovaj tekst nastaje dok sam na godišnjem odmoru i srećom, prilikom povratka s ljetovanja našao sam poslovnicu Bontecha u Zadru, a senzori se odnedavno mogu nabaviti i u ljekarnama diljem Hrvatske.
„Upravo nam danas stižu“, rekao mi je ljubazni glas djelatnice iz poslovnice. „Ne, nije potrebno rezervirati, dobit ćemo ih dovoljno“. Taj odgovor umirio je moju zebnju da bih više od 24 sata mogao biti bez senzora, jer je to najduže razdoblje u kojem ga nisam koristio. Nažalost, spadam u kategoriju onih koji ga ne dobivaju na recept.
Svjestan sam da je plaćanje senzora ipak izdatak koji si mnogi ne mogu priuštiti i često se pitam kad će ga i osobe s dijabetesom tip 2 kod nas moći dobiti na recept, kao što je to standard u mnogim drugim zemljama.
Hrvatski savez dijabetičkih udruga je pokrenuo peticiju kako bi se osobama s Tip 2 dijabetesom na inzulinu - također osigurali senzori preko zdravstvenog osiguranja. Potpišite ju ovdje. Op. Ur.
Bez obzira što je to trenutačno „udar“ na moj budžet, ja ću se radije odreći nekih manjih užitaka poput jedne ili dvije kave dnevno ili ću odustati od kupnje nečega kako bih si mogao priuštiti senzor jer mi on znači bolju kontrolu bolesti i time značajno manje šanse za razvoj teških komplikacija koje uzrokuje loše regulirani dijabetes.
Iskreno, u 18 mjeseci bilo je i situacija kad sam požalio što mi je na ruci – recimo, kad bi se očitane vrijednosti kretale između 15 i 17, ipak, nasreću takvih odstupanja nije bilo puno.
No upravo su te situacije bile i alarm za poziv Abbottovoj službi za korisnike. Priznajem, u početku je bilo i nervoze i razočaranja i upita kako nešto što bi trebalo besprijekorno raditi, odjednom otkaže poslušnost. Stvar je statistike – serijske greške gdje sam baš ja jedan od onih koji je među milijunima senzora koji se proizvedu dobio „robu s greškom“.
Ali, kroz nekoliko minuta uvijek smireni i profesionalni djelatnici Abbottove službe za korisnike riješili bi problem. Uostalom, slično nam se događa s televizorima, automobilima, tehničkim uređajima. I za njih imamo razumijevanja i spremni smo im posvetiti više novca i vremena nego pomagalima koji su nam glavni saveznici u kontroliranju bolesti. U ljetnim mjesecima Abbottov call centar, logično, ima više posla. Korisnici zovu najčešće tražeći savjete kako nositi senzore – primjerice, dobro je znati da senzori bolje prianjaju ako prije aplikacije operete, očistite i osušite kožu na mjestu postavljanja senzora, ako pustite da se koža potpuno osuši na zraku prije postavljanja senzora i slično. U slučaju da imate ovakvih ili sličnih pitanja, uvijek se možete javiti na besplatni info telefon 0800 33 33 44 i dobit ćete korisne savjete.
O tome kako senzor zaštititi na ruci, čujem, svatko ima neki svoj savjet. Meni recimo izvrsno funkcioniraju kineziološke trake kao nekakva dodatna sigurnosna zaštita. Moram spomenuti i kako su se moji prvotni strahovi da bi senzor mogao zakazati u moru ili da bi ga „zvizdan“ mogao blesirati, pokazali neopravdanim. Ovo je već druga godina kako je senzor položio test izdržljivosti i u moru 😊
