S vremena na vrijeme na društvenim se mrežama pojave svjedočanstva onih koji imaju problema s lažnim noćnim hipoglikemijama.
Kako bismo objektivnije sagledali koliko često osobe s dijabetesom imaju ovakve probleme, objavljena je anketa:
Iako je anekta objavljena na Libre grupi, važno je napomenuti da tamo ima mnoštvo korisnika raznih drugih senzora. Rezultati su pokazali da 43% od sveukupno 339 ispitanika gotovo nikad nema lažne noćne hipoglikemije, a čak 57% ih ima često ili ponekad.
Što su lažne noćne hipoglikemije?
To je ono kada osobu s dijabetesom probudi alarm za hipoglikemiju na senzoru, pa ona izmjeri šećer u krvi koji joj pokaže da hipoglikemije ustvari nema.
Na stranim se društvenim mrežama lažne noćne hipoglikemije još nazivaju compression lows i false nocturnal hypoglycemia. Službena literatura još ne poznaje ovaj fenomen.
Zašto nastaju lažne noćne hipoglikemije?
Raširena teorija glasi ovako: kada legnete na senzor, dolazi do smanjenog optoka međustanične tekućine oko senzora i on to pogrešno registrira kao hipoglikemiju.
Dodajmo tome i logičnu činjenicu: mršave osobe imaju više problema s ovim fenomenom od debelih.
Momak lijevo ima više međustanične tekućine od desnog 🙂
Gdje su problemi?
Jedan od problema je u tome što oni koji često pate od ovog fenomena na kraju jednostavno isključe alarme i spavaju neometano snom pravednika.
Ali što kada/ako se dogodi prava hipoglikemija, a alarmi su isključeni? Hoćemo li ju osjetiti? Neki hoće, a neki neće...
Drugi problem nastaje kada/ako neki neupućeni liječnik pogleda vaše grafove te vas smjesta prijavi medicini rada radi oduzimanja vozačke dozvole zbog teških ponavljajućih hipoglikemija. Događalo se.
Problem je još i s onima koji uistinu imaju „teške i ponavljajuće hipoglikemije“ i kojima stvarno treba oduzeti vozačku dozvolu. Oni se sada mogu praviti nevješti i tvrditi da su ustvari dobro regulirani, da su za sve krivi senzori, te da im se ne treba oduzeti vozačka dozvola.
Manje loše, ali i dalje prilično nezgodne posljedice su jutarnji umor uslijed nepotrebnih buđenja noću; tu je još prijetnja posljedične hiperglikemije ukoliko na osnovu lažne hipoglikemije pojedemo nešto slatko.
Radi svega navedenog imati i povremeno koristiti trakice za krv je još uvijek jako važno
Kako riješiti problem lažnih noćnih hipoglikemija?
U najkraćim crtama: nemojte lijepiti senzor na dio tijela na koji ćete leći. Nažalost, dio senzora ima preporuku da se lijepe baš tamo, na vanjskoj strani nadlaktice, gdje ćete barem nekoliko puta tijekom noći naleći.
Vrijeme je da u uputsvima ponovno provjerite sva „preporučena mjesta“, pa ako ni jedno ne pomogne, množda je trenutak da se okrenete onim nepreporučenim... Naravno, nikako nemojte preskočiti pažljivo testiranje njihove preciznosti uz pomoć krvi.
Ako ni to ne pomogne, možda je vrijeme za promjenu senzora.
Dodajmo činjenicu da su neki senzori pod kožom postavljeni okomito, a drugi pod kutom od 45 stupnjeva. Koji je kut bolji za vas - ostaje za vidjeti, svi smo jedinstveni, svaki je organizam svemir za sebe.
Nadalje, razumno je pretpostaviti da će manji/tanji senzori generirati manje problema s lažnim noćnim hipoglikemijama.
Zaključak
Prekrasna mlada djevojka po imenu Ivana zadnja je postavila ovo pitanje, mislila je da je ona jedina na svijetu koja ima ovakvih problema. Draga Ivana, očigledno nisi sama i hvala ti na inspiraciji za ovaj članak.
Senzori su i dalje nešto najbolje nakon otkrića inzulina, a budućnost kako pred sezorima tako i pred nama - svijetla je 😊
