Regulacija dijabetesa se nekada mjerila razinom hemoglobina (HbA1c). Cilj je bio da bude manje od 7%. Za malo naprednije osobe s dijabetesom, HbA1c lagano izlazi iz mode i zamjenjuju ga TiR i QoL.
TiR je time in range, vrijeme u kojem je GUK bio unutar ciljnog raspona 3,9-10 mmol/l. Cilj je da TIR bude veći od 70%.
QoL je quality of life. Označava kvalitetu života i odnosi se na mobilnost, opterećenje vođenjem regulacije, ometanje uobičajenih dnevnih aktivnosti, fizičku bol ili nelagodu, anksioznost ili depresiju. Cilj je da QOL bude minimalno - vrlo dobar. Dakle, na skali od 1-5, da postignemo minimalno 4. U postotku je to 80% ili više, od mogućih 100.
Time in Range, Quality of Life
Za bolji rezultat TIR-a i QOL-a uz pomoć senzora, ključne su dvije komponente: senzor mora biti precizan, alarm mora biti pravovremen. To da je senzor bolji što je precizniji nije potrebno objašnjavati, ali koncept alarma je zaista jako složen. Alarm mora šutjeti kad treba i zvoniti kad treba. Da ponovimo, mora znati treba li zvoniti i mora znati kada zvoniti.
Algoritam za alarme mora izračunati brzinu rasta ili pada šećera i procijeniti hoćemo li uskoro završiti u hipoglikemiji ili hiperglikemiji te za koliko minuta. Za te procjene potrebne su mu informacije o smjeru, razini, brzini. Kao i faktorima koji utječu na kretanje šećera. To su:
- količina inzulina u tijelu (IOB, insulin on board)
- količina hrane u probavnom sustavu (COB, carbs on board)
- omjer inzulin/hrana tj. koliko inzulina je potrebno za neku količinu hrane (ICR, insulin carb ratio)
- koliko je inzulina potrebno da bi srušio određenu razinu GUK-a, (ISF, insulin sensitivity factor)
Nažalost, još je par važnih elemenata koji utječu na kretanje GUK-a koje algoritam za sada ne može znati. To su fizička aktivnost, tlak, stresna situacija i menstrualni ciklus. Za taj dio mu je potrebna naša pomoć, tj. potrebno je smanjiti ili povećati bazalnu isporuku inzulina ili prilagoditi konzumaciju ugljikohidrata.
Kad se to sve nabroji, vidi se da niti algoritmu, niti nama nije lako procijeniti treba li reagirati ili će se linija na grafikonu ipak sama stabilizirati.
To je kao kada računamo jednadžbu s 4 nepoznanice i 4 „poznanice“. A i ove poznanice mogu biti krive. Npr. IOB je manji jer je nešto inzulina ostalo u potkožnoj kvržici, pogrešna je procjena pojedenih ugljikohidrata, ICR može biti različit u različito doba dana, ISF je različit za vrijeme hiperglikemije i normoglikemije. I Nenada Bakića bi zaboljela glava od ovih kalkulacija.
Svejedno, mi imamo visoka očekivanja od naših alarma. Želimo da nas alarm ne propusti obavijestiti niti za jednu hipo, ali ne želimo niti da bude dosadan pa da zvoni 30 puta u 24 sata. Po danu i po noći.
Kad će alarm zvoniti je bitno, jer što ranije osoba s dijabetesom reagira, veća je vjerojatnost izbjegavanja hipo ili hiperglikemije. Ako alarm upozori na hipoglikemiju čak sat vremena prije hipoglikemije, vremena za reagiranje je zaista napretek. Tim više što znamo da šećer kojeg pokazuje senzor može kasniti i do 15-tak minuta iza onoga u krvi, pa je osoba s dijabetesom zapravo puno bliže hipoglikemiji nego što se čini. Uz pravovremene alarme lakše možete ciljati ne samo na dobar TIR nego i na TBR (Time Below Range iliti hipo) manji od 4%.
