Oduvijek sam voljela putovati i kako jako dugo zbog raznoraznih okolnosti nisam vidjela prijateljicu u Rijeci, odlučila sam da je krajnje vrijeme da je posjetim. Putovanje je trebalo biti kratko i slatko. Jedan dan odem autobusom tamo i drugi dan se vratim kući. Nikada se nisam voljela pakirati usprkos velikoj ljubavi prema putovanjima. Sastavni dio mog života su i službena putovanja. Kada se na njih spremam, naravno moram misliti da ne zaboravim nešto važno za posao, ali i na privatne stvari. Dogodilo se da sam ponekad nešto zaboravila, jednom sam uspjela zaboraviti spakirati gaće. Sada mi je najbitnije da spakiram sve za dijabetes, ostalo je manje važno. Tako sam u ruksak ubacila prvo kutiju za dijabetes, škicnula sam u nju i shvatila da unutra ima koječega... Nije izgledalo da za taj jedan dan trebam išta nadopunjavati – senzor, zamjenski set i ostale potrepštine. Tek onda sam ubacila jedno presvlačenje i pidžamu i rekla si - to je to. Htjela sam za taj jedan dan sve maksimalno pojednostaviti.
Stigla sam u Rijeku i kod prijateljice ostavila ruksak. Ona je imala planove kuda bismo mogle điravati. Škicnula sam pumpu i vidjela da sam s inzulinom na knap i budući da ne znam kada ćemo se točno vratiti iz skitnje, rekoh, bolje da odmah promijenim set pa da nemam brige. Stvarno se dugo nismo vidjele, pa smo brbljuckale dok sam ja mijenjala set, napravila sam jednu grešku u koracima, no ipak sam ga uspješno postavila. Kako sam doslovce išla na jedan dan, nisam smatrala potrebnim nadopuniti svoje rezerve, i zato sam sa sobom imala taj jedan jedini set. Do sada nisam nikada imala problema sa setom.
Šetale smo i u jednom trenu se odlučile otići na ručak. Jele smo neku tjesteninu i kao i uvijek dala sam si inzulin putem pumpe. Dok smo mi ćaskale, opazila sam da mi šećer neobično brzo raste. Na prvu sam pomislila da sam krivo procijenila taj obrok i dodala inzulina za još jednu jedinicu ugljikohidrata. Nastavile smo šetati i otišle na još jednu kavicu uz zalazak sunca. Pritom ja provjeravam pumpu i gledam kako šećer uporno raste i raste, niti da bi se zaustavio a kamoli počeo padati. Kako se situacija nije mijenjala, posumnjala sam na set. Možda ga ipak nisam ispravno postavila, jer ovakvu situaciju nisam imala nikada. Nisam prijateljici ništa posebno govorila dok zbilja nisam posumnjala da je frka. Kako me ona zapravo nije ni vidjela otkad sam se razboljela i imam DT1, odmah me htjela utješiti – „Biti će sve u redu, nemoj se sekirati. Kupit ćemo u apoteci što god trebaš.“ Vjerujem da svi mi koji imamo DT1, kad nam razina glukoze u krvi nije u okvirima u kojima treba biti, nismo baš najopušteniji niti nam je svejedno, jer iako okolini izgledamo kao da je s nama sve okej, to ponekad ne može biti dalje od istine, bilo da je riječ o hipo ili hiperglikemiji. U meni je pomalo počela rasti panika – nisam doma, nemam više ni jedan rezervni set, doduše uvijek se mogu snaći s penom u slučaju nužde, no sada kada imam pumpu, voljela bih da je s njom sve u redu, da sve funkcionira i normalno radi. Zar ne mogu otići niti na jednodnevno putovanje i biti opuštena oko svog dijabetesa? Nakratko, potonule su mi sve lađe.
Tada sam se sjetila aplikacije Diahelp, koju sam instalirala čim sam vidjela obavijest da je izašla. Do sada nisam imala potrebe posegnuti za njom. Nisam je duže vrijeme ni otvarala, niti sam primijetila u međuvremenu da je itko tražio pomoć putem nje. No, rekoh, sada je idealan trenutak za vidjeti hoću li doći do pomoći putem nje. Tad sam se već malo više uspaničila oko svega i klikajući po aplikaciji nisam se na prvu snašla, nisam znala što trebam učiniti. Nazvala sam nabrzinu našeg Davora i on mi je u manje od minute objasnio što zapravo trebam. Kako sam u međuvremenu prešla na pumpu, nisam u aplikaciji ažurirala svoje zalihe – koja su to pomagala koja koristim.
Kada sam se napokon snašla i poslala poziv u pomoć – odgovor sam dobila, na moje opće oduševljenje, u roku od samo dvije minute!!!
Nazvala sam gospođu, rekla mi je da ima i više nego jedna set za posuditi mi, samo mora provjeriti s ukućanima tko će mi moći donijeti. Nazvala me nazad u vrlo brzo i sve smo dogovorile. Njen sin mi je dostavio na dogovorenom mjestu i još mi je ona kao prava mama ubacila i jednu čokoladicu. Iz razgovora sa sinom, doznala sam da zapravo DT1 ima mlađi brat a ne mama. Iznimno sam zahvalna i sinu i majci što su se toliko brzo organizirali pomoći mi, znajući kako je nekome sa DT1 kad mu je frka. Na povratku prema prijateljičinu stanu pogledala sam na mobitel da vidim koliko je vremena prošlo od mog poziva prvo Davoru, jer se nisam snalazila, do rješenja – sat vremena. Dakle, brže doista nije moglo.
Kod prijateljice sam stavila novi set, i naravno, sve je kasnije radilo kao urica, i mogla sam dalje nastaviti bezbrižno uživati u svom kratkom odmoru kako je i bilo predviđeno.
Sve je dobro što se dobro svrši!
I nije zgorega instalirati Diahelp, ako već niste, i držati ga ažurnim!
Sretno!
