U tijeku je inicijativa kako bi i osobe na 4 i više doza inzulina sa dijabetesom tip 2 ostvarile pravo na senzore preko HZZO-a. One imaju jednaka prava na trakice za mjerenje glukoze kao i na inzulin bez doplate, stoga je nakon 4 godine senzora u Hrvatskoj, došlo vrijeme i za senzore.
Više detalja o inicijativi za senzore za ovu osjetljivu skupinu osoba s dijabetesom:
Hrvatska: dio osoba na inzulinu još uvijek nema pravo na senzore
Donosimo priču jednog člana ove osjetljive populacije. Op. Ur.
Ime mi je Branko i imam 80 godina, al još uvijek sam u jako dobroj formi. Služim se mailom i kompjuterom, prohodam svaki dan 8.000 koraka. Al moram odmah da vam kažem, da je za moje zdravlje najzaslužnija moja supruga. Ona pazi na našu prehranu, umjerenost u svemu i na disciplinu.
Na inzulinu sam zadnjih 10 godina, ali moj put obolijevanja od povišenog šećera u krvi nije bio uobičajen. U mladosti sam puno radio, u turizmu, tadašnjoj Plivi i Zagrebačkom velesajmu. Stres je tu puno uzrokovao, da sam s 50 godina počeo dobivati jako čudne simptome, kao što je bakrena boja kože (a nisam otišao na more 😊). Išao sam bezuspješno od pregleda do pregleda sve dok nisam u nekoj knjizi s opisima bolesti sam pronašao da imam sve simptome Adisonove bolesti.
Branko i supruga u tipičnoj večernjoj atmosferi
Nakon što sam u bolnici kolabirao, postepeno se otkrilo da mi je otkazala nadbubrežna žlijezda. Zatim štitna žlijezda i ubrzo nakon toga je i gušterača popustila. Kad sve te probleme čovjek pogleda, danas mogu biti zadovoljan sa svojih 80 godina. Lijekovi za štitnu i nadbubrežnu su mi dobro pogođeni i dobro se osjećam.
Najveći mi je zapravo problem to silno bockanje za mjerenje šećera iz prsta. Sad mi je doktor malo smanjio broj mjerenja, pa se jedan dan bockam prije i poslije doručka, drugi dan prije poslije ručka i tako dalje. Onda ne moram baš svaki dan prije i poslije svakog obroka, pa mi je malo lakše za moje stare prste. A ionako imam slične rezultate svaki dan za svaki obrok. Problem je čim se malo opustim pa malo više pojedem. Ako ne mogu izaći vani zbog kiše ili kad se prehladim. Šećeri odmah skaču.
Senzor sam probao samo jednom, pa to je milina. To je divota. I dalje je to isti red i disciplina s obrocima i hodanjem, al puno je lakše pogledat na aparatić kad god poželiš nego na trakice. Uzimam inzulin za svaki obrok i jedan put dugotrajni inzulin. Nisam sad nešto primijetio da mi neka hrana posebno škodi i povisuje šećer, al sam prijetio da mi od neke hrane malo i pada. Moja supruga to sve jako pazi da imam točno tri kuhana obroka. Malo mesa, mrvicu riže i puno nekog povrća. I uz takvu disciplinu stvarno se može imati dobre rezultate s šećerom, al opet je puno lakše sa senzorom nego bez njega.
Mislim da bi senzori za kontinuirano mjerenje glukoze svakome olakšali život, a pogotovo ljudima koji se baš moraju puno puta u danu pikati jer nikad ne znaju kakav im je šećer. Pikam se zbog mjerenja glukoze u krvi i s inzulinom već jako puno godina i jako se trudim oko svojega zdravlja.
Branko Zgombić
