Serijal Sjećanja jedne mame – 8.
Slatka naša dječica vrlo brzo postanu Veliki, a još uvijek Mali. Vrlo brzo postaješ „pametan“ pa sam „znaš“ što treba pojesti ili popiti, kako „treba“ napraviti sve što prijatelji misle da je fora, brzo učiš kako ćeš samo malo prevariti mamu ili doktoricu, ali šećere malo teže. Taj glupi aparatić zaista postaje sve gluplji, sigurno laže. I to sve češće što si stariji. I HbA1c je krivi, sigurno pokazuje previše.
S obzirom na to da sam za 360° promijenila svoj život, i privatni i poslovni, kako bih bila na izvoru živih informacija o dijabetesu, slučaj je htio da se zaposlim u Zagrebačkom dijabetičkom društvu, prilagodljivijeg rasporeda prema potrebama djeteta. Desetak godina koristila sam pravo na rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s poteškoćama u razvoju (pola plaća poslodavac, pola danas HZZO). Šest mjeseci mi je trebalo da prihvatim te riječi s poteškoćama u razvoju. S kojim poteškoćama? Marko i poteškoće? Juri, trči, prepun je ideja... Brz kao vjetar, uvijek na „rubu britve“. Trebalo bi se reći s poteškoćama roditelja da prežive sve te kombinacije pri odrastanju djece s dijabetesom, koja su bolesna, a ništa ih ne boli; stalno su u mogućoj opasnosti od te bolesti koja nije bolest, nego stanje, bolest koju ne osjećaju, a stalno ih vreba.
Htjela sam reći da na ovom poslu vidim, na sreću i na žalost, i drugačije slučajeve, gdje je odlazak na neminovnu kontrolu liječniku dijabetologu pravi stres, prava noćna mora!
Nisam sigurna „od kuda jači vjetar puše“ – od roditelja ili liječnika, no mislim da od djeteta svakako ne!
Puno sam uložila radnog i vlastitog vremena, životne energije, znanja i vlastitog iskustva kako bih „ojačala“ neaktivan rad Kluba roditelja djece s dijabetesom, kako bi nam svim roditeljima bilo lakše pomiriti se s činjenicom koju ne možemo promijeniti. Možemo promijeniti svoj stav prema bolesti, tražiti vedre detalje, jedni druge utješiti kada je potrebno. Ima nas optimista i pesimista. Ima nas koji lakše prihvaćamo stanje u kojem smo se zatekli. Ima roditelja koji i nakon četiri, pet godina neprestano plaču, za koje je život stao, kao da ne mogu krenuti dalje, vide da sve kreće nizbrdo i nikako naprijed. Nije dobro ni za dijete, ni za obitelj, ni za tog roditelja... Potrebno je puno razgovora, puno primjera oko sebe, ukazivanja na druge koji uspijevaju živjeti dalje.
Uvijek se sjetim jedne male Sandre: došla je slučajno na isti rođendan gdje je bio i moj mali, tada sedmogodišnji Marko, pa smo se upoznale. Preslatka djevojčica crne valovite kosice koja me je tada šutke i jako u čudu promatrala. Mislila sam da je sramežljiva. Rekla je poslije svojoj mami: „Mama pa i Marko ima šećer, a Markova mama se s nama smije“. Nisam mogla vjerovati da dobro čujem! Pa zar se njezina mama prestala smijati? Te iskrene dječje riječi toliko su šokantno djelovale na mamu Ranku. Najednom, kao da je shvatila da se ona uopće više ne smije s vlastitom djecom. Istoga dana odlučila je potražiti me i doći u Društvo da se upoznamo, kako bi prekinula to beskrajno dugo žalovanje i zabrinuto raspoloženje. Da opet, kao i prije, veselo vodi svoju krasnu obitelj i da se mala Sandra prestane brinuti za nju!!!
Družile smo se poslije desetak godina, uključila se u rad Društva i pomagala drugoj djeci i roditeljima. Danas su nam djeca prekrasni mladi ljudi na fakultetima, s bezbroj „odrađenih“ akcija zajedno s drugom djecom: od jahanja, rolanja, planinarenja, kontrolnih mjerenja šećera građanima našeg grada, veselja u Gardalandu, kampiranja mladih edukatora za djecu i ostalih edukativnih druženja. Život je pred njima. Naravno, s njihovim „vjernim pratiocem“.
A iza nas su sati i sati, dani i dani, godine i godine volonterskog rada. Tko je dovoljno motiviran svojim djetetom i, naravno, tko je spreman barem mali dio svog dragocjenog vremena pokloniti i za druge ljude. Tu zapravo nema kraja, uvijek možeš dati još i više i bolje! Nikako se ne slažem, a veliko iskustvo mi to potvrđuje, da se volonterskim radom bave osobe koje imaju vremena. Čak je u praksi gotovo obrnuto; vrijedni, jako zaposleni i kreativni ljudi odvajaju bar malo vremena za zajedničko dobro, a tako su nesebično i odgajani. No, nažalost više je onih, a ja ću ih nazvati „sebičnih“ ljudi, koji misle da je normalno samo koristiti usluge drugih volontera, češće imaju potrebu prigovarati i savjetovati, samo ne žele „zasukati rukave i potegnuti“.
Citati.hr
Organizirala sam tada, u vrijeme aktiviranja Kluba roditelja, seriju odličnih psiholoških radionica i predavanja. Za vrijeme moje potrage za predavačima „naišla“ mi je nekom srećom jedna predivna psihijatrica, dr. Sanda Franić, a kako ništa u životu nije slučajno, baš i ona ima djevojčicu Nušu koja je dijabetes dobila s dvije godinice. Za mene tada strašno saznanje. A kako se „naša“ Sanda često smijala, a njezina tada 12-godišnja Nuša još češće, bile su nam te godine glavne inspiratorice za dobro raspoloženje. Doživotno ću pamtiti predavanje pod nazivom „Kako je Bog odabrao mamu malom dijabetičaru“. Dakle, toliko melema na naše ranjene duše... Naprosto, lakše se diše prisjećajući se tog teksta, tih divnih riječi. Ako još nisi savladao početno neizbježno pitanje, tada pa zauvijek prestaneš se pitati zašto se baš meni i mom djetetu dogodio dijabetes? Kao, nekom drugom može, ali meni? Eeee, jesmo li se naplakale na toj radionici. Sve mame pomalo, a posebno mama Marina čija je mala ljepotica Hana također previše slatka od svoje druge godine. Plakala je 5 godina do tada... I tada... I još puno puta poslije, dok je konačno prihvatila tu činjenicu. Danas je Hana divna sedamnaestogodišnjakinja.
Nažalost, sve je više oboljele djece od dijabetesa tip 1, i u svijetu i kod nas. No, naš „as iz rukava“ koji ne samo da zna jer je vrhunski psihijatar, već i razumije jer je mama djeteta s dijabetesom, trenutačno živi i radi u dalekoj Norveškoj.
Treba tražiti nove osobe za inspiracije i utjehe, a tako se teško pronalaze... Zašto?
(tekst je preuzet iz časopisa ZADI)
KAKO JE BOG ODABRAO MAJKU MALOM DIJABETIČARU
Emma Bombeck
Većina žena postanu majke slučajno, neke svojim izborom, neke uslijed socijalnog pritiska, a neki parovi dobiju djecu iz navike. Jeste li ste se ikad zapitali kako su izabrane majke malih dijabetičara?
Vizualiziram Boga kako leti iznad Zemlje brižno, pun poleta. Dok promatra ljude, daje instrukcije svojim anđelima:
- Beth Armstrong, sin, anđeo čuvar sv. Matej
- Marjorie Forest, kći, anđeo čuvar sv. Cecilija
- Carrie Zimmermann, blizanci, anđeo čuvar sv. Gerard
Konačno ugleda jednu ženu i kaže: „Daj joj dijete s dijabetesom!“
- „Zašto?“ upita anđeo iznenađeno „Pa ona je tako sretna!“
- „Točno!“ nasmije se Bog, „Pa zar bih mogao dati dijete s dijabetesom majci koja se ne zna smijati?! To bi bilo okrutno.„
- „Ali, ima li ona strpljenja?“ upita anđeo.
- „Ne želim da ima previše strpljenja, inače će potonuti u očaj i samosažaljenje. Jednom kada prođu šok i žaljenje, ona će se znati nositi s tim. Gledao sam ju danas. Ona ima osjećaj sebe i neovisnosti koji je tako rijedak, a tako potreban jednoj majci. Vidiš, dijete koje ću joj dati ima svoj svijet. Ona će ga pustiti da živi u njezinu svijetu, a to nije lako.“
- „Ali, Bože, ja čak mislim da ona ni ne vjeruje u Tebe.“
- Bog se nasmiješi: „Nema veze. Ja to mogu popraviti. Ova žena je savršena. Ima točno toliko sebičnosti koliko treba.“
- Anđeo se začudi: „Sebičnosti!? Pa zar je to vrlina!?“
Bog kimne glavom: „Ako ona nije u stanju odvojiti sebe od djeteta, neće preživjeti. Da, ovo je žena koju ću blagosloviti nesavršenstvom. Ona to još ne shvaća, ali njoj će drugi zavidjeti. Dozvolit ću joj da jasno vidi stvari koje ja vidim... Neznanje, okrutnost, predrasude... I dozvolit ću joj da se uzdigne iznad njih. Ona nikad neće biti sama. Ja ću biti kraj nje svake minute svakog njezinog dana jer će ona obavljati moj posao baš onako kao da sam ja stalno uz nju.“
- „A tko će biti njezin anđeo čuvar?“ upita anđeo.
- Bog se nasmiješi: „Njoj će ogledalo biti dovoljno.“
