Serijal Sjećanja jedne mame 11.
Danas je moj „slatki“ sin Marko u 21. godini, studira, ljubi, druži se s velikim brojem prijatelja, po danu i po noći, zarađuje sam koliko mu je potrebno za „nadopunu redovitog življenja“ za motore, aute, vikende izvan Zagreba, ljetovanja s društvom, skijanja, a što uključuje i gluposti mladosti: lumpanja, ruženja, bančenja, terevenke, tulume, fešte, švasanje, ... kako li ih sve ne zovu?
Da, da, da, ali šećer to baš ne voli jako. Ma ne voli ni jedno tijelo, ali preživi kao što vidim!
Danas je bolje da ne vidim previše i prečesto jer kako god da okreneš opet si roditelj. Boli pa boli pa boli! Strah pa strah pa strah! Od čega?
- od loših navika iako vidim da redovito obavlja sve svoje studentske i životne zadatke,
- od šećernih komplikacija iako vidim da je sve u redu za sada ( naravno da bi HbA1C-i mogli biti bolji, uvijek! ),
- od opasnosti koje sve više kolaju među mladima i prisutne su svuda iako vidim i puno razgovaramo da ni ne pomišlja na ludosti droge i nije konfliktne naravi.
Njemu je jako smiješno kada se sjetimo prvog slučaja s alkoholom, a ja se i danas naježim od užasa koji me je spopao tog dana. Zaista je bio premlad, i danas mislim, pa tek su završili peti razred. Bilo je ljeto. Grupa djece, ja kažem balavandera 5.,6.,7. razred, sastajali su se na klupama iza tunela prema Sljemenu, što je naš kvart uokrug 500 metara, što biciklima, malim mopedima. Puno smijeha, vike, cike čulo se do kasnih sati dugih prazničkih večeri, pa bi oko 21-22 sata kada posve zamrači svi bili kod kuće. Kad jedne večeri dođe moj Marko jedva hodajući, blijed, ravno u kupaonu ide... mučnina... povraćanje. Skočim za njim u brizi, šta je bilo? A ono smrdi alkohol. Užas, Marko, jesi ti lud? Šta si pio, gdje ste bili, od kuda vam pijača... što kažeš, tko je uzeo doma? Prekrasno! Litru crnog litru bijelog. Ma ludo, svi ste malo pili.
Lupa mi srce kao ludo od ljutnje i bijesa. Ne znam što bi s njim, dal bi ga šamarala ili mu pomogla da povrati. Naravno da mi prvo na pamet pada šećer. Jel u hipoglikemiji? Zašto je tako blijed? Čekaj, daj mi prst ovamo da izmjerimo. Vidim da me i on gleda rastresenim vodenim pogledom, sve nekako u strahu...dobro je, 7,5. Dođi tu na krevet.
Čekaj, polako, p o l a k o o o o, smiri se, sjeti se kako je ono rekla dr. Manja Prašek na zadnjem predavanju za roditelje na tu temu? Mislila je da je još prerano nama pričati o alkoholu, a kao što vidim nije nikada prerano!!! Jer zaista ne znamo kad će tim našim pubertetlijama pasti na pamet ovakve gluposti. A past će im na pamet sigurno, prije ili poslije.
...Alkohol povećava mogućnost za hipoglikemiju...poslije konzumacije alkohola uvijek pojesti lagani obrok...
Pa kako ću mu sada dati lagani obrok kada povraća? Marko progutaj ovaj keks, polako...evo ti i kockica ove čokolade s rižom. Ne znam kako će ti to sjesti na želudac, ali ne možeš sada spavati...čuješ, sjedni i progutaj to polako!
...ne smije se piti na prazan želudac... pa naravno da nije večerao sada!
...treba pojesti još dodatne ugljikohidrate... dodavat ću mu malo po malo kroz noć!
...znakove hipoglikemije manje ćeš osjetiti nakon alkohola...
Sada spavaj, a ja ću te kontrolirati svaki sat i donijeti ti mali sendvič poslije i dati kratki inzulin ako poraste šećer, jer sada ga ne možeš uzeti kada ništa nisi večerao! Sutra ćemo razgovarati, sada spavaj! Eeeee, Marko moj!
...kako je ono bilo...alkohol blokira jetru da otpusti šećer u slučaju „alarma“ pa se lakše ode u HIPO...
Dobro! Ni prva ni zadnja noć da bdijem uz ovo moje slatko dijete. Ne daj Bože većeg zla. Naravno, već sam mu sve oprostila, no moramo ponoviti lekcije sutra. Mora se pripremiti za život. Dugi, dugi život, nadam se, koji svakakve situacije stvara.
Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje
