Ljetno je vrijeme i doba ljetnih viroza (naravno da nismo te sreće da nas zaobiđu)... Krenulo je s bolovima u trbuhu, temperaturom, proljevom i, nezaobilaznim, ludilom od šećera...
Nije nam ovo prvo takvo iskustvo i mislila sam „lako ćemo“... Par „školskih savjeta", nešto vlastitih i tuđih iskustava i bit će to sve ok. Imamo senzor, vrhunske inzuline - Novorapid i Tresibu, uspjet ćemo. Ova potonja je odlična kada su infekti u pitanju, nema značajni pik pa ako dijete i ne može jesti, ne ruši u hipo nego drži „fino" ravnu crtu... Ali eto u našem slučaju ni svemoguća Tresiba nije izdržala pritisak.
Otišao je na spavanje s gukom 6.5↗ i mislim si: „Dobro je, neću ništa tu dirati, mjerit ću u ponoć“. U ponoć je počela žurka, izmjerili smo 22.3⬆ (strelice označavaju trendove rasta ili pada šećera). Odmah korekcija i to maksimalna doza jer vidim da tu ni Tresiba neće odradit svoje. Kuham već četvrtu kavu i pripremam se na noć bez sna... Mjerim GUK i iz prsta, aparatić pokazuje 21.8 mmol/l i tješim se da mi je senzor točan, zanemariva odstupanja; mjerim ketone 0.2, dobro je. Vrijeme kratim s „ekipom slatkih mama" na Fejsu. Tko će te bolje razumijeti nego one. GUK konačno počinje padati, na 19 mmol/l smo. Sada je 3h ujutro i razina glukoze je 6.2 s laganim trendom prema dolje. I opet treba donijeti ključnu odluku – dati djetetu nešto za jesti ili ga tako ostaviti.
Odlučujem se za drugu opciju i naravno da sam pogriješila..
Otišla sam ubit' oko i alarm postavila na 6h ujutro. Alarm nisam čula, nisam robot, umor je napravio svoje. Ujutro u 7h mjerim 7.7 al' vidim i „lijepu" ravnu crtu. Ipak, bio je u hipoglikemiji, grižnja savjesti me pere, on se budi veseo i sretan, dobro je.
Za taj osmijeh i jutarnji zagrljaj, „žurku do jutra“ ću zaboraviti. Idemo dalje u nove pobjede, pametniji i još više cijeniti život.
#jednasasvimobičnanoć
