Živjeti s dijabetesom je jedno, a kako je to kada i vašem malom djetetu dijagnosticiraju dijabetes? U kojem smjeru tada kreće život, priča nam hrabri otac i suprug, Tomislav Oršolić, profesor u Strojarsko-tehničkoj školi u Osijeku.
1. Tomislave, kako je bilo nositi se sa vlastitim dijabetesom sve ove godine?
Iskreno, bilo je svega. Od šoka, nevjerice, faze prihvaćanja. Znalo se zalomiti ono pitanje "Zašto bas ja?". Bude dobrih i loših dana, ali sve u svemu borba koja se živi.
2. Je li ti dijabetes bio prepreka za bilo što u životu?
Pa u početku nije. Radio sam svakakve poslove i dobro sam se nosio s dijabetesom. Da je bilo nekih situacija, bilo ih je. Dobar dio svog dijabetičkog staža radio sam teške fizičke poslove, ali nisam nikada dopustio da mi dijabetes bude prepreka za bilo što u životu.
3. Možeš li nam opisati kada je i tvom sinu Grguru dijagnosticiran dijabetes?
To je jako teško opisati riječima. To su trenuci koji se jako teško zaboravljaju. Mojoj supruzi i meni bio je to najteži dan u životu. Grguru je dijagnosticiran Autoimuni Dijabetes tipa 1 na dan kada je supruga imala rođendan. Imao je samo 18 mjeseci.
4. Jesi li odmah prepoznao simptome?
Grgur nije imao uobičajene simptome, osim jako velike nervoze. Nešto mi je govorilo da uzmem aparatić za mjerenje glukoze i izmjerim mu šećer. Ni dan danas mi nije jasno zašto sam to učinio. Dijabetes mu je otkriven u jako ranoj fazi.
5. Kako si se tada osjećao kada si opet pogledao dijabetesu u oči?
Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Šok, nevjerica, tisuću zašto ni jedan zato. Još uvijek se nismo pomirili s tim. Borimo se. Ide na bolje, ali teško je to prihvatiti. Teška spoznaja za moju obitelj.
6. Grgur je veseo, razigran dječak. Možeš li nam opisati kako je on prihvatio stalno bockanje?
Na početku je bilo teško. Moram priznati da je supruga tu reagirala bolje od mene. Nisam imao snage bockati ga iako to radim sebi dugi niz godina. U početku je Grgur jako plakao i bacao se kada bi trebao dobiti inzulin. Sada je to, nakon 6 mjeseci ipak drugačije. Privikao se.
7. Kada ste Grguru aplicirali prvi Libre senzor i kako je reagirao?
Prvi senzor smo mu aplicirali dva tjedna nakon izlaska iz bolnice (imao je oko 19 mjeseci). Za njega to nije bilo ništa strašno koliko je bilo za nas. Bio je mali i nije znao sto ga čeka. Na senzor nije reagirao burno kao na bockanje za inzulin. Senzori su spas za nas obojicu.
8. Očitava li Grgur sam vrijednosti šećera preko čitača za senzor?
Grgur očitava šećer kroz igru. Učimo ga. Zna upaliti Libre čitač. Prisloni sebi čitač na senzor pa onda meni. Voli uvijek i tati izmjeriti šećer. Mislim da će on to vrlo brzo savladati.
9. Što se najviše promijenilo u vašim životima?
Promijenilo se sve. Promijenili su se životni prioriteti, planovi, navike. Život smo podredili Grguru i njegovom dijabetesu. Puno je tu stvari koje smo supruga i ja morali promijeniti u našim životima. Za našeg malog heroja, učinit ćemo sve!
10. Razlikuje li se edukacija koju ste prošli s Grgurom od one koju si sam prošao za sebe?
Edukacija se razlikuje u računanju ugljikohidrata što se u moje vrijeme nije radilo na taj način.
11. Jeste li kao mlada obitelj dobili podršku okoline?
Mogu vam reći da je tu bilo svega. Jako teško netko može shvatiti dijabetes, netko tko ga ne živi. Živi se s tim, no treba doći do te faze da se s tim može živjeti.
Bilo je i puno dobrih i dragih ljudi koji su bili uz nas, pomagali nam u svakom pogledu. Obitelji, prijatelji, Udruga Malih dijabetičara Osijek i doktor Ivan Andrašević, liječnik koji i sam ima dijabetes.
12. Što bi poručio svim roditeljima djece s dijabetesom, a posebice onima koji i sami imaju dijabetes?
Poručio bih im da budu hrabri i jaki! Da se bore za svoju djecu. Da im budu roditelji, prijatelji, utjeha i oslonac! Posebice roditelji koji i sami imaju dijabetes jer oni znaju kako se njihova djeca osjećaju. Naša djeca su naši mali heroji i sve možemo izdržati za njih!
