Serijal Sjećanja jedne mame - 1.
Danas je moj veliki devetnaestogodišnji sin s djevojkom otišao na ogromnom motoru na more. „Mama sutra ne moraš brinuti oko mog ručka, mi idemo na izlet! Znaš već, sutra nam je dvije godine kako smo zajedno pa smo se dogovorili umjesto poklona, a i da proslavim malo upis na željeni fakultet, kaj nisam faca kad sam položil prijemni na dva faksa, ha? Ha? Kaj nemaš pametnog sina? Ajd sad idem malo ranije spavati da mi ti budeš zadovoljna. Laku nooooć!“ – rekao je sinoć na vratima nešto poslije pola noći (zaista malo ranije!).
Gotovo savršeno je razradio taktiku kako što bezbolnije (čitaj: sa što manje polemiziranja, sa što manje detalja oko kojih imamo različita mišljenja) ostvariti što više svojih nauma, a pritom što manje razbuktati mamine strahove!
Mala torbica oko struka, kožna jakna, crna kaciga, bubrežnjak. Posjeo svoju djevojku sa roza kacigom iza sebe. Pusa, osmjeh, i „brrrrrrrrr“ - ode kao vjetar.
Trudim se biti mirna, čak nisam ni izgovorila: “Marko, jesi uzeo inzuline? Imaš li dovoljno trakica? A rezervni aparatić? Jesi ponio slatko? Da vidim gdje su ti bomboni? Imaš dijabetičku iskaznicu, a zdravstvenu? Koliki ti je bio jutros šećer? A da još malo doručkuješ? Poneseš sendvič?“
Nisam izgovorila, samo sam mahnula uz osmijeh „Sretnooooo!“, što ne znači da se već izgrebena ploča ne vrti kroz glavu milijun i prvi put. Možda i milijun i drugi, treći, četvrti, ni ne brojim više. Koliko trenutaka ima dvanaest dugih godina? Dvanaest godina s dijabetesom mog najslađeg sina Marka. Strahovi. Strahovi. Strahovi.
Prekrasan mi je taj mladi čovjek. Puna sam ponosa kada ga gledam koliko je prepun energije, okretan, ideje samo pršte iz njega. Što zamisli to sam izradi, uvijek lagano kolovođa i organizator s velikim brojem prijatelja iz djetinjstva, iz škole, iz kvarta, iz susjednog kvarta, s ljetovanja, iz dijabetičkog društva. Ali, ali, stalno trči pred rudo, stalno na rubu opasnosti. On bi opet rekao „maminski strahovi“! Moguće, čak i jako vjerojatno. Većina roditelja tako misli, no meni se čini da se ti strahovi OGROMNO puta umnože uz dijete koje raste i živi s dijabetesom.
Sjećam se tog dana kao danas, nebrojeno puta sam kroz njega ponovno prošla. Ponovno i ponovno, i još nikako ne uspijevam tu duboku usjeklinu doživljaja zapuniti mirom.
Kažu ljudi vrijeme liječi ... Bude već! A bio je to 17. kolovoz 1997.
Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje
