Početkom prošle školske godine napisala sam dva bloga na temu djece oboljele od dijabetesa tipa 1 u školama, njihove diskriminacije i odbijanju pružanja prve pomoći u slučaju te potrebe. Znam da su nekima baš ti članci pomogli da za svoje dijete u školi izbore tretman kakav zaslužuje i to je jako velika stvar. Dijelove teksta objavio je i Doktor u kući u specijalnom izdanju Dijabetes.
Smatram da podjela pozitivnih iskustava u integraciji naše djece, umjesto reakcija na negativne situacije, može olakšati svoj djeci s nekom posebnom potrebom uspješne, zaigrane i lijepe vrtićke i školske dane, a ostalu djecu naučiti da je različitost lijepa i normalna, zapravo svakodnevna. Već sam pisala o našim počecima u vrtiću te kako smo doživjeli prihvaćanje, razumijevanje i potporu, no od tada su prošle već dvije godine, štošta se promijenilo, a i završilo jer na jesen krećemo u prvi razred.
Sve nam se događa s razlogom i koliko god nam je teško svakodnevno se boriti s dijabetesom, nekako vjerujem da nas je on u mnogim pogledima učinio boljima i doveo do mnogih dobrih životnih odluka koje bismo odložili ili ih nikada ne bismo ni donijeli.
S Klarinih 10 mjeseci doselili smo se iz Varaždina u malo mjesto na Varaždin Bregu i jako se veselili što nam je vrtić na svega 500 m udaljenosti i kako će nam boravak u vrtiću i cijela popratna logistika biti laka i jednostavna. No, kako je Klara s 2 godine dobila dijabetes, tako je naša ideja o vrtiću pala u drugi plan. Snalaženje s dijabetesom bilo nam je jako teško pa svaka pomisao da je prepustimo nekome na brigu u vrtiću, makar na nekoliko sati, nestala bi u korijenu. Brigu o Klari vodili smo mi i njezina teta čuvalica koja nam je spremno i spretno pomagala bez straha i zadrške, na čemu smo joj zauvijek zahvalni. Kada je Klara navršila 4 godine, nagla spriječenost tete čuvalice prisilila nas je da pokušamo Klaru upisati u vrtić. Da, da pokušamo, jer poznavajući loša iskustva drugih roditelja nismo se nadali upisu u vrtić. Bili smo spremni na kompliciranje i odbijanje, a rezultat je bio potpuno drugačiji.
Već nekoliko dana nakon mog prvog odlaska na razgovor i upis, došli smo u vrtić Bubamara na privikavanje. Vrtić do tada još nije imao iskustva s dijabetesom. Sam naziv vrtića kao da je predskazivao tu čarobnu vezu koju ćemo s njim ostvariti, jer Klaru smo gotovo od rođenja zvali Klara Bubamara. Tako je i prvi tricikl bio s likom bubamare, zatim bicikl pa pidžamice, kostimi za maškare, slikovnice i igračke.
Klara je u vrtić krenula s 4 i pol godine i kroz to vrijeme promijenilo se nekoliko njezinih teta i ravnateljica vrtića. Svaka najavljena promjena odgajatelja, što zbog porodiljinog dopusta, mirovine ili organizacije, pričinjavala nam je veliki stres i promjenu. Nama roditeljima, ne i djetetu. Ipak, sve te promjene prošle su i više nego dobro. U samom početku je samo njezina teta vodila brigu o njoj, a kasnije su to pomalo preuzimale i ostale tete iz druge grupe ili tete na zamjeni. Srećom smo mjesecima prije polaska u vrtić preslagivali prehranu po low carb principu pa su šećeri tijekom njenog boravka u vrtiću bili većinom stabilni, a intervencije inzulinom minimalne. Kako smo imali i senzor za mjerenje šećera i pumpicu za inzulin, to je uvelike olakšavalo tetama brigu jer nisu imale direktni doticaj s iglom i krvlju.
Kako se vrtić upoznavao s nama, tako su pomalo prilagođavali i organizaciju te su bez straha i zadrške svi bili spremni učiti sve što je potrebno. Odjednom sam se našla u situaciji da sam potpisivala Obrazac za dozvolu davanja inzulina uz suglasnost roditelja za čak 3 odgajateljice. Zvuči nevjerojatno, ali doista je tako bilo. Neko dijete dobije odbijenicu upisa u vrtić, a u našem vrtiću sve su tete željele ovladati našom „slatkom situacijom“.
Imali smo sreću što je dijete bilo prihvaćeno od prvog dana i dobro zbrinuto. Ostavljali smo je svaki dan u vrtiću s punim povjerenjem. Tete su me nekad nazvale za konzultacije i nekoliko puta tijekom jutra, a bilo je perioda kada me uopće nisu zvale jer je šećer bio uredan i nisu bile potrebne intervencije inzulinom. Mjerile su joj šećer pomoću čitača senzora svakih 20 minuta, a po potrebi i češće. Blage hipoglikemije su samostalno rješavale po dogovorenim uputama. Nije se osjećao ni stres, ni strah, ni ikakvo oklijevanje s njihove strane. S moje strane je toga uvijek pomalo bilo. 🙂 Teško je bilo izgubiti tu kontrolu i prepustiti je nekome drugome, nekome nepoznatome. Teško je bilo ne znati što se događa u vrtiću. Dugo mi je trebalo da se naviknem da me nitko ne zove i da prihvatim da je to zapravo savršeno za mene jer sam za to vrijeme bila „isključena“ od dijabetesa.
Sigurna sam da je i naša prehrana, koja je rezultirala stabilnim šećerima, utjecala na pozitivno ozračje cijelog uključenog kolektiva, mada su u kuhinji za nju pripremali malo drugačiji obrok od ostalih. Nikada nismo stekli dojam da smo ikome teret. Dijete je aktivno sudjelovalo u proslavi svih rođendana, a bilo kakve slatkiše je redovito donosila kući da pojede kada je to za nju prigodno. S ostalim predškolcima odradila je sve aktivnosti, od završne priredbe i cjelodnevnog izleta u Krašograd pa do večernje zabave u pidžamama. Ja tamo uopće nisam bila potrebna, nisu me čak ni zvali jer su sve držali pod kontrolom.
Zašto pišem ovaj već poduži tekst? Želim pokazati da se sve može, ako se hoće. Kada se želi djetetu omogućiti socijalizaciju u vrtiću, nema mjesta izgovorima. Kada se želi. Kada jedna teta, odnosno odgajateljica, prihvati tu obvezu i odgovornost, ona pruža dobar primjer svima drugima oko sebe i taj se krug prihvaćanja i pozitive širi. Odgajanje djece u vrtiću je poziv, ne samo posao i svi oni „pozvani“ sigurno neće zažmiriti na posebne potrebe naše djece.
Kako pobijediti strah od nepoznatog? Kako preuzeti odgovornost? Učenjem se strah suzbija. Klarina odgajateljica mi je već na našem upoznavanju rekla da želi naučiti što više jer će se ona tako osjećati sigurnijom. Znanjem se preuzima kontrola, a djetetu se omogućuje da bude DIJETE u zajednici s drugom djecom. Uči ga se da ima ljudi koji su mu spremni pružiti ruku pomoći i prijateljstva. To je ono što treba takvom djetetu. To treba i roditeljima koji cijeli dan uz sve svoje obaveze oponašaju rad „neispravne“ djetetove gušterače. I roditelji će nakon takvog pozitivnog iskustva krenuti smjelo dalje u nove pobjede. Jer znaju da se može. Ako je uspjelo u vrtiću, uspjet će i u osnovnoj školi i u srednjoj školi…
Da, puno toga može poći po krivome. Može i u vrtiću i kod kuće i svugdje. No, samo znanje o tome kako se koja situacija predviđa, a onda i rješava, vodi sve na pravi put. Sve ovo vrijeme nismo imali nijednu opasnu situaciju, niti u vrtiću, niti na bilo kojoj vrtićkoj aktivnosti.
Veliko hvala vrtiću Bubamara iz Lužana Biškupečkog koji nas je tijekom ove tri godine pratio i odgajao i iz kojeg nosimo prekrasne uspomene. Pravi ste primjer drugima!
