Biti „hipo“ sastavni je dio slatkog života. Nije baš cool, niti OK, ali čak i najboljima se to dogodi.
Kada se sjetim svojih početaka, nakon što mi je uspostavljena dijagnoza, bilo je cool povremeno biti u hipu. Pri tome se uvijek sjetim svog boravka u bolnici – ja i još nas dvoje, troje iz sobe sa srećom i uzbuđenjem osjećamo hipo. Tada smo mogli jesti slatko i to nam je bio najbolji dio dana. Lakše bismo utonuli u san nakon što bi u usta pala još koja jabuka.
Voljela sam hipoglikemije i u bilo koje drugo doba dana. Sjećam se i mamine „dekstroze“. Tada su to bile male bočice Frutek sokova, a poslije bi pao još jedan sendvič. To mi je bilo super. Nema veze što sam poslije bila usporena još neko vrijeme.
Na početku sam liječila hipoglikemije slatkim sokovima čiju sam dozu prilagođavala ne hipu, nego vlastitoj neumjerenosti koju svatko osjeti kada ima hipo. Poslije sokova pao bi još koji sendvič koji bi još povisio šećer, ionako već visok od soka.
Kad sam dobila multiplu, šećer je pomalo pao u drugi plan, uz blagoslov liječnika. Ipak je najvažnije bilo sačuvati moj život. Tjedni i tjedni infuzija kortikosteroida, a potom i visoke doze kortikosteroidnih tableta bili su mi pratilac dok sam se ponovno učila hodati i govoriti. Hipoglikemija nije bilo jer sam stalno bila u hiperu. Kada sam stala na noge, počela hodati i polagano govoriti, pokušala sam i šećere dovesti u red. Uz multiplu se javio i visoki tlak. Imala sam odjednom puno za napraviti, za misliti... Puno životno važnih obaveza. Jedna je bolest odjednom postala njih troje ili više priraslica. Počele su se javljati i hipoglikemije, a ja sam još bila na penovima. Zapravo se i ne sjećam koliko je to bilo teško. Danas imam pumpu i ne mogu zamisliti kako je hipo izgledao prije.
Došlo je i vrijeme trudnoće kada su šećeri, po preporukama liječnika u Petrovoj, morali uvijek biti niski. Hipo nisu doživljavali kao nešto osobito problematično. Svakako je šećer morao biti uvijek ispod 7, najbolje oko 4 mmol/L. Tko to uspije navući, mogao je poslije vikenda očekivati povratak kući. Ako šećeri nisu bili kako treba, ponavljali su profile (mjerenja svaka tri sata). Jednom sam profile ponavljala sedam puta i na kraju plakala na viziti jer su me jagodice prstiju užasno boljele i nisam ga htjela više ponavljati, a upravo su to tražili. Tako cijelu trudnoću zapravo morate živjeti u hipoglikemiji, barem ako ste na održavanju trudnoće u bolnici. Doma ste slobodniji i više u pokretu pa je cjelokupan bioritam i potreba za inzulinom manja. Pravi ispit za svaku „šećerašicu“ nastupa nakon poroda. Tijelo se opet buni jer dolazi do naglog pada hormona, a dojenje ima moć spustiti šećer od hipera do hipa bez pol frke. Ludilo! Bar smo u nečemu blagoslovljene. Ja sam uvijek pod jastukom imala zalihe dekstroze i slatkiša jer mi je dijete pocuclalo sav šećer. To s dojenjem vrijedi samo u prvo vrijeme, poslije nije tako. Nikad ne jedem kojekakve čokoladice ili keksiće, ali za vrijeme dojenja probala sam sve.
Svaki dan sa šećerom uključuje i moju drugu bolest i bilo bi posve glupo ne spomenuti da se to dvoje „braće po bolestima“ ne upotpunjuju. Kako zbog multiple imam teškoća s hodanjem, prilikom pojave hipa intenzivira se moje vučenje noge. Tako sam se već srušila pred zgradom i povraćala zbog hipa. To je bilo samo zbog moje nepravovremene reakcije. Hipo traži reagiranje odmah i bez odgađanja. Zato je uvijek potrebno imati uz sebe dekstrozu. Zbog hipa počinjem loše govoriti i teško hodati, sve ono zbog čega imam problema s multiplom. Mom mužu dovoljan je samo jedan pogled da me „skuži“, a noću me zna probuditi i reći da si izmjerim šećer jer čudno dišem. Misli da mi je šećer nizak i obično je u pravu. Kada sam prošle godine počela ići psihijatrici zbog MS-a, rekla mi je da hipoglikemije isto mogu uzrokovati neka oštećenja mozga, naravno onda kada se radi o jačoj hipoglikemiji. Uvijek kad se uputim u trgovački centar, tamo nakon otprilike 15 minuta dobijem hipo. Mislim da je to psihološki. Ne pomaže ni ako prije jedem i namjerno si dam manje inzulina. Tijelo kao da se brani od kupovine, odnosno trošenja novca. Danas u torbi nosim malu Ikea vrećicu, punu dekstroza svih okusa + kikića + bronhija ili nekih bombončića koje su dobile cure na poklon. Mama im troši poklone.
Hipoglikemije doista mogu biti teške i zeznute, pogotovo ako radimo nešto u čemu se od nas očekuje puna pažnja i koncentracija, npr. vožnja auta ili briga za djecu. Iako sam jako dobro regulirana ipak ih ponekad imam, ali uspijevam da ne budu preteške i da si mogu sama pomoći. 🙂
