Nedavno sjedim s našim Davorom u prostorijama Zagrebačkog dijabetičkog društva, gdje sam upoznao još neke divne ljude. Davor me predstavlja kao osobu koja ima „Hb“ (akronim od akronima 🙂 ) 5,7 %, iako smatram kako to nije vrijedno spomena.
Isto popodne sam bio na Vuku i dr. Bjelinski čita nove nalaze. Dok čekam da čujem vrijednost HbA1c-a imam osjećaj kao da prolazi vječnost... U jednom trenutku začujem da mi je HbA1c 5,5 %, a Libre mi je prognozirao 5,7 %, što znači da se u taj čudesni uređaj možemo pouzdati i terapiju prilagođavati prema njemu.
Kasnije javim novi, bolji rezultat Davoru i u povratnoj poruci piše: „Može tekst: Kako sam dogurao na 5,5 %?“ Ako nekoga zanima, na ovom je istom portalu dostupno i Moje iskustvo s Fiasp-om, a novi tekst s naručenim naslovom je u nastavku. 🙂
Uvijek se držim one da dijabetolozi imaju mišljenje da se komplikacije uslijed DM-a neće razviti ako se HbA1c drži < 7 %. Moj najlošiji je u dijabetičkom stažu bio 6,5 % i tada sam upalio alarme.
Radim uredski posao gdje dnevno provedem minimalno 7 h ispred dva monitora. Do posla moram autom, ipak nije tako blizu za svakodnevno pješačenje. Zbog toga je kraj radnog dana početak moje dnevne aktivnosti. Za sve obveze radije biram svoje noge nego automobil. Ako je vrijeme loše, ostajem doma i pokušavam što više vremena provesti na steperu. Vikende pokušavamo provesti u prirodi, ne samo zbog aktivnosti, već i zbog svoje djece koju učimo živjeti u skladu s prirodom. Volimo duge šetnje, plivanje, bilo kakve aktivnosti.
Ovako ukratko izgleda moj radni dan:
Nisam spavalica, budim se u 6:00 h i odmah doručkujem. Davno sam naučio da mi bez brzodjelujućeg inzulina GUK raste nakon buđenja bez obroka (tzv. sindrom zore). Zato odmah mjerim GUK i dajem inzuline, Tresibu i Fiasp.
Bazal je Tresiba 8+8 i. j. (u 6:00 i 18:00), jer mi tako mnogo bolje funkcionira u odnosu na jednu dozu. Od prelaska na Fiasp umjesto Novorapida, pokušao sam smanjiti bazal (Tresibu) na 7 + 7, ali nisam imao zadovoljavajuće rezultate pa sam se vratio na 8 + 8 i. j. Ti nezadovoljavajući rezultati su bili jutarnji GUK između 7 i 8 mmol/L. Uvijek težim da jutarnji GUK ne ide preko 6 mmol/L. Fiasp koristim tek nešto više od mjesec dana, a u vrijeme nalaza sam ga koristio otprilike jedan mjesec.
Standardni doručak uključuje šalicu instant kave s mlijekom, dvije kriške crnog kruha s:
- nekim sirom i malo margarina preko kruha da mi pojača okus,
- margarin i neki od domaćih džemova što doma radimo,
- dva jaja,
- sirni namaz…
Za takav doručak trebam 8 − 9 jedinica Fiaspa.
Ručak mi je najkompleksniji obrok u danu. Imamo ručak u firmi i za takav obrok trebam nešto više Fiaspa, oko 11 jedinica.
Slika: dnevni menu u firmi
Večeram doma. Obično je kuhano i za to trebam 8 − 9 jedinica Fiaspa. Za vikend ne radim pa je i ručak doma te ga pokrijem s 9 jedinica Fiaspa. Između doručka i ručka te ručka i večere nemam potrebe za obrokom, osim u iznimnim slučajevima kada pojedem nešto voća.
UH sam prestao brojati i vagati hranu nekih 1 − 2 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu se „izvrtio“ uobičajeni kućni meni, tako da sam s vremenom prilagodio količine hrane. Ako bih pojeo više, dodam i više brzodjelujućeg inzulina i to je to. Vjerojatno se pitate zašto sam prestao brojati UH i vagati hranu? Imao sam osjećaj da me psihički opterećuje, a to nikako nisam želio. Slatkiše i bilo što sa šećerom ne jedem. Uz to sam izbacio, odnosno maksimalno smanjio, proizvode iz pekarnica. Voće i povrće obožavam, sve osim sirove rajčice i krastavca. Pečeno ili prženo meso izbjegavam kada god mogu.
Na proslavama, koje su neizostavan dio i gdje je hrana obilna i masna, često mjerim glukozu, a korekcije si po potrebi dajem svaka dva sata tako da sam kontinuirano pokriven brzodjelujućim. Za dnevne vrijednosti ne volim kada idu preko 10 mmol/L tako da si dajem korekciju i na 8 mmol/L, a ako strelica na čitaču pokazuje nagli rast, i ranije.
Tko ovdje ima senzor? 🙂
Jedna od stvari koje u ovih skoro 19 godina staža radim je i prikupljanje pitanja za dijabetologa između dvije kontrole i uredno vođenje dnevnika samokontrole. Nedavno sam na disku pronašao dnevnike u Excelu i iz 2004. Uz mene, velik dio zasluge za ovakvo održavanje GUK-a ide i mojoj obitelji, djeci koja onako u prolazu uzmu Libre skener i provjere tatu. 🙂 Nikako ne smijem izostaviti suprugu koja puno bolje razumije deklaracije na proizvodima te se trudi prilagoditi izbor hrane.
Za kraj
Jučer ujutro pregledavam stvari koje sam pripremio za planinarenje. Inzulini, dovoljno igala, skener, glukozne bombone, sendviče, banane, vodu, a žena u ruksak ubacuje grožđice, Snickers, bombone. Sve ono što ne koristim. Ali, moram priznati da je bila razumnija od mene jer sam sve to morao pojesti. Pri ulasku u autobus vidim starca koji ide s nama na planinarenje. U razgovoru mi kaže da ima 92 godine. Da, 92 godine i ide s mladima u pustolovinu. Priča nam kako planinari posljednjih 8 godina te da je obišao sve okolne planine do 2000 m. Kada sam ga vidio kako se penje, shvatio sam da me (nas) dijabetes ne može i NE SMIJE spriječiti u ostvarivanju naših ciljeva.
