Imam 17,5 godina, a diabetes tip 1 sam dobio kad sam imao 12 godina. Prve dvije godine sam uzimao inzulin putem pena, nakon toga sam dobio inzulinsku pumpu, a moji roditelji su se odlučili na kupnju senzora povezanog s pumpom.
Dok sam koristio pen najteže mi je bilo davanje inzulina pa sam ponekad odbijao jesti samo da se ne moram pikati, pogotovo kad sam inzulin uzeo prije jela, a želio pojesti više ili manje od onog koliko sam predvidio. Po noći me mama morala buditi ako bi trebalo dodati korekciju. Osim toga, iako sam mijenjao mjesto uboda ipak su se ponekad na nadlakticama (koje sam koristio naviše jer sam u školi prakticirao davanje inzulina u nadlakticu zbog praktičnih razloga) znale pojaviti kvržice na mjestu uboda. To me jako smetalo, mrzio sam taj pen.
Kad me mama nagovarala na pumpu, isprva sam ju odbijao, mislio sam da je to nešto komplicirano, nije mi se sviđala ta kanila koja povezuje pumpu i tijelo, razmišljao sam kako ću spavati s tim, kako ću trenirati. Jednostavno sam bio skeptičan. No, mama je bila uporna, stalno je ponavljala kako je to samo jedan ubod u tri dana, obećala mi je da, ako mi se ne svidi, pumpu ćemo vratiti.
Međutim, kad sam dobio pumpu, dogodilo se suprotno, pumpa je razbila sve moje predrasude. Naravno da sam na početku bio malo uplašen nove stvarčice, ali brzo sam se privikao i shvatio koliko mi je olakšala život s dijabetesom. Nisam nikada pomislio da bih ju vratio.
Sada mogu jesti kad poželim, bez nelagode od ponovnog pikanja, mama me tijekom noći ne mora buditi radi pikanja (samo doda korekciju), ne moram preračunavati ugljikohidrate u jedinice, ne moram razmišljati ima li još aktivnog inzulina i koliko, pumpa to sama odradi, ako pojedem nešto s malo više masnoća mogu na pumpi rasporediti davanje inzulina tijekom određenog vremenskog perioda, kad sam u hipo mogu ju suspendirati (s penom dugodjelujući inzulin djeluje i kad sam u hipo).
Sa senzorom koji cijelo vrijeme u pumpu šalje podatke o razini šećera u međustaničnoj tekućini stvar je još bolja, cijelo vrijeme na zaslonu moje pumpe mogu vidjeti graf koji pokazuje kretanje vrijednosti šećera. To se naročito sviđa mojoj mami koja, čim mi je blizu, mora malo baciti pogled na graf.
Osim toga, otkad imam senzor moji roditelji više ne kupuju dodatne trakice za mjerenje šećera u krvi jer sad mjerim rjeđe, kako bi senzor radio, dovoljno je dva puta dnevno.
Istina, senzor ponekad, zaista samo ponekad, ima i veća odstupanja od vrijednosti šećera izmjerenog iz prsta, ali to nije često. Primijetio sam da se to događa samo kad mi naglo pada ili raste šećer, ali kad se šećer ustabili zna se dogoditi da nema uopće razlike u odnosu na vrijednost šećera izmjerenu iz prsta. Zaključio sam, što više šećere održavam stabilnijima senzor je točniji. Također sam primijetio da je za točnost senzora važno redovito kalibrirati i ne skidati pumpu predugo dok smo npr. na nekoj sportskoj aktivnosti. Osim toga, primijetili smo da je senzor precizniji ukoliko je šećer prilikom njegove instalacije što stabilniji i u granicama normale. Dakle, važna je disciplina.
Senzor prestaje raditi nakon 6 dana, međutim probao sam i uspijeva mi produžiti njegov vijek trajanja, čak i do 4 tjedna (ne svaki, ali uglavnom funkcionira). Vjerojatno bi radio i duže, ali nakon 4 tjedna ga skidam da ne dođe do oštećenja tkiva na mjestu aplikacije.
Kako to radim? Kad senzor prestane raditi pažljivo skinem 'transmitter' (pazim da ne izvučem i senzor) te ga stavim na punjenje, kad se napuni vratim ga i radi još 6 dana, i tako ponavljam postupak.
Lijevo je senzor bez transmitera, a desno transmiter na punjaču
Senzor ima samo jednu manu, moji roditelji ga moraju kupovati, a poprilično je skup i nadam se radi svih nas da će ga HZZO uvrstiti na listu besplatnih pomagala.
Update:
s 1.6.2018. padaju cijene opreme opisane u tekstu. Nove cijene potražite u nastavku:
