Posvetila bih ovu priču svima koji boluju od dijabetesa, a najviše roditeljima koji imaju malog slatkog člana u obitelji.
Sve je počelo dana 20.10.2004. kada sam išla u 5. razred. Jutro 7:45 vrijeme je za poći u školu. Uzela sam svoju roza jaknicu a mama Ljubica kao i uvijek ispratila je svoju djevojčicu do ulaznih vrata. U 8:00 zvonilo je za početak školskog sata. Noseći ruksak na leđima zastala sam u školskom hodniku. Osjetila sam velike bolove u cijelome tijelu. Hodnik mi se vrtio u glavi poput ringišpila, odzvanjali razni zvuci u ušima, osjećaj mučnine i nemoći. Sjećam se, jedna je nastavnica rekla: Djetetu nije dobro! Moramo pozvati nekoga od roditelja. Sjela sam na klupu u hodniku, klonutog duha i čekala da tata dođe. Stiže tata Dražen za 10-ak minuta poput munje i odvozi u autu djevojčicu u roza jakni u bolnicu na hitni prijem. Bolnicu? Za mene tada nepoznata riječ jer nikada nisam bila u njoj.
Tata Dražen ostavlja me na klupi u velikom hodniku s bočicom Jane jer su usta presušila. Dok rješava papirologiju, sjedim na klupi sklopljenih ruku, gledam oko sebe i mislim kako nije ništa. Ako nešto i jest, nemam ništa protiv da ostanem u bolnici, ali naravno samo dan-dva da vidim kako je. Pa pomislih kako će me sigurno brzo pustiti mojoj kućici. Nakon 10-ak minuta sestra iz sobe proziva moje ime, uplašena ulazim unutra i čekam svoju presudu. Sestra kaže: ajde, Marija, sada duboko izdahni otvorenih usta. U tom sam se trenutku ponadala da će to biti sve. Šapuće sestra drugoj sestri kako nije dobro, kaže, osjeti zadah (ketoacidoza). Sestra uzima moj prstić, dezinficira ga i mjeri razinu glukoze u krvi. Čudan apartić, pomislih. Na malom ekranu tog uređaja izasla je nekakva brojka: 27,4 mml/l. Tada mi brojke ništa nisu značile. Prilazi sestra s dijagnozom i govori drugoj sestri: pa ovo dijete ima dijabetes. I dalje ne razumijem o čemu se radi, valjda je nešto poput prehlade ili viroze, tješim se kako će me sigurno uskoro pustiti.
Tata Dražen s tugom na licu gleda u svoje dijete. Od šoka ne može prihvatiti istinu. Uspinjem se na 4. kat, na pedijatriju, dočekuje me dr. Igor Marjanac, liječnik na kojega sam mogla računati 24/7, predivan čovjek. Govori mi kako je sinoć sanjao da će mu danas doći djevojčica s dijabetesom. Znam samo da sam stajala i ucviljeno plakala. Moja prvotna zamisao kako ću u toj bolnici ostati dan-dva u stvarnosti se pretvorila u 31 dan. Dijagnoza dijabetes tip1 znači doživotno davanje inzulina 4 puta na dan. Izgubila sam 15-ak kilograma, psihički se borila da ne potonem, plakala, bila gladna i svaki se dan pitala - Bože, pa zašto baš ja?
Na ovom bih pitanju i zastala, kratko
Danas nakon 18 godina imam odgovor na pitanje zašto baš ja! Zato što vjerujem da je trebalo biti tako, zato što me naučilo da se nosim s teškim životnim preprekama, zato što me učinilo boljom osobom, zato što je dijabetes izgradio moj uspjeh, zato što me potiče da pomažem drugima i budem njihova inspiracija, zato što imam najbolje roditelje na svijetu, posebno svoju mamu svoju kraljicu, moje sve, kojoj dugujem apsolutno sve na ovome svijetu, zbog ljubavi-brige-nesebičnosti, zato što imam predivnog supruga koji me voli i koji je prihvatio taj moj dijabetes koji mnogi nisu.
IMAM PUNO ARGUMENATA ZA TO!
Dok su drugi mislili da dijete s dijabetesom ništa ne može, da je to samo bolesno i jadno dijete, ja sam se usudila sanjati. Završila sam Učiteljski fakultet. Postala sam učiteljica - nadahnuće. Snovi ne koštaju i njih vam nitko ne može oduzeti!
Danas, 20.10.22. slavimo ja i taj moj dijabetes 18. rođendan. O, daaa, slavimo! Jer puno smo toga zajedno prošli, moj prijatelj i ja. Između ljubavi i mržnje, između dobra i zla, dnevno 4 puta pikanje i davanje inzulina, i na kraju krajeva, čeka nas i zajednička starost.
Zahvalila bih svima ali zaista svima što su od te 2004. godine živjeli taj dijabetes sa mnom, što su nesebično pomagali, razumjeli, bili podrška, pitali kako je. Nikada vam to neću zaboraviti, dobri moji ljudi.
Kao učiteljica razredne nastave s dijabetesom, u svom diplomskom radu 2018. posvetila sam veliki komad srca djeci s dijabetesom u nastavi napisavši: "Kao učitelj s dijabetesom tip 1 želim ohrabriti sve odgojno-obrazovne djelatnike koji u svom radu imaju malog dijabetičara ili će ga imati prilike upoznati.
"Budite ljubazni i dobri prema malim slatkim herojima jer svakoga dana, osim teških torbi i briga, nose i drugima teško razumljiv teret dijabetesa. Pomozite im ako primijetite da se osjećaju loše jer možda im baš tom malom ljudskom gestom spasite život i zauvijek ostanete u srcu jedne obitelji." (Iz slikovnice Šećer, autorica Hana Petra Mrčela)
Takvoj djeci pristupite hrabro i bez straha jer strah se umanjuje ili nestaje dobrom voljom i učenjem. Put prema naprijed, bit će pun izazova, ali djeca ne prihvaćaju nepotrebna ograničenja, ni mi ih ne bismo trebali prihvatiti. Dijabetičari su i sanjari i borci. U isto vrijeme! Naglašavam: Djeco s dijabetesom, čudesni ste!
U to ime, u ime zdravlja, u ime nekoga koga poznajete s dijabetesom, u ime nekoga s kime živite a boluje od dijabetesa, u ime vas koji ste i sami dijabetičari, popijte si nešto danas i nazdravite. Bilo to čaša vina, piva, soka, vode, čaja, svejedno je!
Danas slavimo rođendan!!!
ŽIVJELI!
Tekst je uz dopuštenje preuzet s Facebook stranice MaDi.
