Iskustva osoba koje dugo žive s dijabetesom tip 1 mnogima su dragocjena i kao inspiracija i kao pouka. Osobe koje desetljećima žive s ovom bolešću, svjedoci su promjena koje su donijeli napredak u tehnologiji i farmaciji. Neki, nezadovoljni zdravstvenim stanjem i kvalitetom života koju imaju, žele probati nešto drugačije da si pomognu. Jednu od takvih životnih priča prenosi nam Justin Nolan, koji je odradio intervju s Wanitom, koja već 46 godina živi sa dijabetesom tip 1 te je uspjela izliječiti neuropatiju i gastroparezu.
Dok nije otkrila low-carb, svakodnevni je život bio borba. Ona je Amerikanka koja živi u Nebraski. Dijabetes je dobila u svojoj 21. godini, a dijagnosticirala ga je sama sebi, jer je simptome dijabetesa tipa 1 poznavala s obzirom na to da joj je brat T1 dijabetičar. Kada se javila liječniku i rekla mu da sumnja da ima dijabetes tip 1, on je tvrdio da to nije moguće jer je previše mlada i mršava. Na njezino inzistiranje urađen joj je OGT test i u roku od 24 h bila je hospitalizirana.
U vrijeme kada se ona razboljela, postojali su samo goveđi i svinjski inzulini, nije bilo mjerenja glukoze iz krvi pomoću test trakica, radilo se samo testiranje urina koje je moglo pokazati koliki je šećer bio prije 4-5 sati. Skoro svake godine završavala je u bolnici, gdje je ležala po mjesec dana, a liječnici su pokušavali čestim određivanjem glikemija i mijenjanjem doza inzulina regulirati šećer, ali nisu uspijevali. Cilj njihove kontrole bio je da se glikemije drže ispod 16 mmol/L. Prehrana koja joj je prepisivana bila je djelomično izmijenjena, ali je to i dalje bila ista hrana koju jedu i zdrave osobe. Dijeta je bila temeljena na kalorijama i nije se smjelo jesti ništa slatko. Obroci su morali biti u točno određeno vrijeme i obuhvaćali su hranu iz svake grupe namirnica u količinama koja je propisana prema kalorijskim potrebama za određenu dob. Sve što su joj liječnici savjetovali nije funkcioniralo i nije bilo moguće postići ciljane glikemije.
Na inzulinsku pumpu prešla je čim su se pojavile i vjerovala je da će joj ona „riješiti probleme“, ali to se nije dogodilo, jer se pikovi inzulina i hrane nisu mogli poklopiti. Posljedica nekontroliranih glikemija javila se u obliku komplikacija. Gastropareza je bila prilično loša, bila je vrlo mršava, nije mogla jesti. Trpjela je i jake bolove uslijed neuropatije na nogama. Imala je česte promjene raspoloženja i bila depresivna.
Sustav za kontinuirano merenje glukoze (CGM) morala je sama sastaviti uz pomoć Nightscout projekta i Fb grupe „CGM in the cloud“. Tada je mislila da će velika količina podataka o njezinim glikemijama omogućiti liječnicima da joj pomognu, ali to se nije dogodilo. Nisu imali nikakve sugestije. Od početka bolesti, liječnici su joj govorili da je njezina krivnja što ima lošu kontrolu dijabetesa, ali pomoći nije bilo bez obzira na to koliko im je informacija omogućila. Nutricionist joj je govorio da može jesti što god želi i da to pokrije adekvatnom količinom inzulina, ali je ona na CGM-u videla da ti savjeti ne funkcioniraju.
Na Fb grupama često je postavljala svoje rezultate i pitala dosta pitanja te bi se svako toliko javile osobe koje su govorile o standardnoj devijaciji i predlagale način prehrane s malo ugljikohidrata (LC prehrana). U početku je mislila da su ti ljudi ludi, jer je to suprotno od svega što su je učili do tada. Kada je dijabetologa pitala za LC način prehrane, rekao joj je da, ako će biti na dijeti s puno proteina, njezino tijelo bi se moglo „zbuniti“ i srčani mišić iskoristiti kao izvor proteina. To ju je uplašilo, ali je i pomislila da bi tijelo moralo biti prilično „glupo“, ako bi tako nešto radilo.
Kada je čula za knjigu dr. Richarda K. Bernsteina, Diabetes solution, pomislila je da ne može ništa izgubiti, ako je pročita. Prvo joj je sve to zvučalo dosta radikalno, ali je shvatila da ne može ništa izgubiti, ako pokuša s njegovim načinom vođenja bolesti, jer ono što je do tada radila i tako nije davalo dobre rezultate. Krenula je primjenjivati njegove savjete i bila vrlo iznenađena kako to izvrsno funkcionira.
Na njegovom načinu je 2 godine. Slijedi način prehrane s malo ugljikohidrata (LC prehrana) i s inzulinske pumpe, na kojoj je bila 30 godina, prebacila se na injekcije. Prvo je bila na Levemiru u tri doze, ali nikako ih nije uspijevala dobro dozirati. Zatim je čula za Tresibu i sada je na 2 doze Tresibe i zadovoljna je regulacijom. Koristi R inzulin za obroke, a za korekcije koristi brži inzulin, Humalog. Još jedna stvar koju je naučila je da se inzulin može razblaživati, što joj je pomoglo s korekcijama i kada joj glikemije ne odu previše gore. Sada sama zna korigirati doze inzulina u skladu s različitim utjecajima, dok je nekada to radio liječnik svaka 3 meseca, a ona se trebala sama snaći do sljedeće kontrole.
HbA1C joj je već dvije godine od 4,9 % do 5,5 % , a to su rezultati koje postiže 1 na 70 000 dijabetičara. Ima mnogo manje hipoglikemija i one više nisu jake kao prije. Raspoloženje joj se promijenilo, nije depresivna ni anksiozna. Sada više ne pati i ne trpi bolove. Razina energije joj je mnogo bolja. Više nema problema s gastroparezom i bolovima u nogama.
Osim dijabetesa, dijagnosticirane su joj još tri bolesti (intolerancija na fruktozu, mikroskopski koliti i laringo-faringealni refluks). To što je na LC prehrani bilo je dobro i za ostale bolesti koje ima i nije morala puno toga mijenjati. LC ishranu kombinira s FODMAP dijetom. Sada jede daleko raznovsniju i bogatiju hranu u kojoj uživa bez posljedica na glikemije.
Njezin je brat umro s 27 godina od komplikacija povezanih s dijabetesom tip 1. Njemu je dijabetes bio dijagnosticiran u predškolskoj dobi i iste godine kada je on preminuo, ona je dobila svoju dijagnozu i nije željela da joj se dogodi isto. Zbog toga joj teško pada kada pokušava ljudima skrenuti pažnju na ovo što radi, a većina to ne shvaća ozbiljno.
Doživjela je mnoge dobre promjene u upravljanju dijabetesom, ali je vrlo tužna i ljuta zato što liječnici ove informacije ne dijele s pacijentima. Njezin obiteljski liječnik zna što sve ona radi i kakve rezultate postiže i oduševljen je time, ali informacije ne smije podijeliti s drugima, jer to nije standardni način vođenja bolesti. Kada je srela edukatora za dijabetes, kojega je upoznala kada je bila jako bolesna i rekla mu kakve je promjene i uspjehe doživjela, osoba je samo pogledala u tlo jer je znala da ovakav način vođenja bolesti to omogućuje, ali nikome to ne smije savjetovati jer to nisu službene smjernice. Dokle god će liječnici govoriti pacijentima da mogu jesti što žele i da to pokriju s dovoljno inzulina, to će ljudi i raditi.
Ona je u potpunosti vjerovala liječnicima, ali od njih nije dobivala povratne sugestije. Jednom joj je endokrinolog savjetovao, kada se požalila da ima česte hiperglikemije te da joj se alarm na CGM-u stalno uključuje pa ne može spavati zbog toga, da isključi alarm. To ju je konačno osvijestilo da mora sama uzeti stvari u svoje ruke. Prije je uvijek mislila da je ona kriva za to što joj se događa, a sada zna da je stvar u tome da ono što liječnici savjetuju ne funkcionira.
Sada budućnost izgleda mnogo bolje i sigurnije te je vrlo zahvalna dr. Bernsteinu, postojanju Nightscout projekta i Facebook grupi CGM in the cloud, preko koje je i došla do informacija o ovakvom načinu vođenja bolesti.
Cijeli intervju možete poslušati ovdje:
https://tametype1.com/t1-for-46-years-reversed-neuropathy-and-gastroparesis/?fbclid=IwAR2pbxcYTU_OUxiCLGvl0r3As5o9pE49_vTSYmREH80e7CmURbZXeT6Fwr0
Fb stranica Justina Nolana je:
https://www.facebook.com/tametype1/
Njegov YouTube kanal na kojemu možete vidjeti i ostale priče je:
https://www.youtube.com/channel/UCQMDI8YRTzwrvOVLF86OaNw/videos
Prevela i prilgodila:
Vera Klemenčič Štrbac
