Sve do 14. studenoga 2000. godine, malena djevojčica, a tada već i jednom nogom u teenagerskim godinama, svoje sam dane provodila trčeći po livadama, verući se po stablima, igrajući se popularnog gumi-gumija, družeći se s prijateljima iz škole i kvarta. Sve do tog dana moje su najveće brige bile zadaća i mamin poziv taman usred igre: „Ana, vrijeme je da dođeš doma!“ – strašno! Najgora moguća rečenica izrečena u najgorem mogućem trenutku!
Odjednom dolazi i taj dan. Ležim u bolnici s mislima: „Hej ljudi, zaista mi nije ništa! Samo sam malo iscrpljena. Kakav dijabetes!? I što je uopće to?! “Zabrinuta, šokirana i suviše tužna lica mojih roditelja, koliko god su oni tada pokušavali sakriti stvarno stanje, dala su mi do znanja da je ovo vrlo ozbiljna situacija i da loša ocjena u školi, nenapisana zadaća, poziv- „Ana, vrijeme je da dođeš doma.“- nisu ništa u usporedbi s odjednom novonastalom situacijom.
No, vrlo sam brzo savladala takozvane rituale dijabetesa. Divno osoblje pedijatrijskog odjela, moji cimeri iz sobe, već iskusni, profesionalni dijabetičari, bili su prava odskočna daska od početnog stanja zbunjenosti. Kasnije, upoznavajući i hodajući ruku pod ruku s dijabetesom (ponekad uspješno, ponekad malo manje), saznala sam da je taj 14. studeni zaista poseban datum. Koji ponos! Od svih datuma izabrala sam najbolji! 🙂
Nedugo, nakon što sam puštena iz bolnice, naoružana znanjem što je to dijabetes, dolazi nam opet poziv iz te iste ustanove. Roditelji, još uvijek zabrinuti, snalazeći se i uhodavajući se u novi režim života, objašnjavaju mi na najlakši mogući način da ću opet morati u bolnicu ponoviti jednu pretragu i napraviti dodatne. „Ok!“ - mislim si - „Sad sam već upoznata s protokolom. Dođem, popričam s doktoricom milog pogleda i cool sestrom, izvadim krv i to je to! Idem doma.“
Nakon pozitivnog rezultata u krvi, šalju me na biopsiju, uzimaju uzorak, šalju na analizu te nas ponovno zovu na razgovor. Ostali su mi samo isječci doktorovih rečenica u sjećanju: „Ana, imaš celijakiju. Ne smiješ jesti pšenicu, zob, raž, ječam…jako pazi…gluten može biti skriven posvuda u hrani…“, kao i bura mojih zbunjujućih misli i osjećaja koji su se kao valovi talasali u glavi: „Hej! Čujete li vi sebe!? Taman sam uhvatila ritam prehrane s dijabetesom i sad mi praktički govorite da ništa od toga ne mogu jesti?! Pa što ću onda jesti!? Hej! Nekako si moram davati taj inzulin, a na koju hranu?! Neću valjda za zelenu salatu!!...“
Došavši doma s još jednom dijagnozom celijakijom, koja mi je do tada bila potpuna nepoznanica, ostaju mi sjećanja upornosti, pokušaja i neuspjeha, muke i truda mojih roditelja da naprave bezglutenski kruh. Do tada je onaj fini bakin domaći kruh, bakina puvatica, bila sasvim normalna rutina. „Hej bako, napraviš mi puvaticu?“ i voila, ta se lička delikatesa našla u tren oka na našem stolu. Za ispeći „običan“ bezglutenski kruh, naprotiv, trebala je doslovno olimpijska disciplina. Bezbroj pokušaja ne bi li tijesto dobilo kakav – takav oblik prije nego li uopće uspije doći do pećnice, a nakon toga umijeće da kruh bude ravnomjerno pečen. U međuvremenu, standardno na mom tanjuru, bili su krumpiri i riža.
Važno je napomenuti da se svo ovo putovanje događalo prije 15 godina, kada je zajednički pojam dijabetes i celijakija bio gotovo pa nepoznat.
Apsolutnu zaslugu za trud, upornost te neizmjernu i požrtvovnu ljubav dugujem svojim roditeljima. Naime, prije 15 godina zaista nije bilo jednostavno. Počevši od izrade „običnog“ bezglutenskog kruha, a kamo li ostalih kulinarskih specijaliteta. Objasniti osobi ili roditeljima osobe s celijakijom da ne smiješ u taj super dijabetički recept staviti petit kekse jer ih ne smiješ jesti, a s druge strane osobi ili roditelju osobe s dijabetesom, da ne smiješ staviti tri tone šećera i tri tone ulja kako piše u receptu jer nema tog inzulina koji će to pokriti, bila je prava tortura, katkad nemoguća misija.
Narednih se godina sve više počelo pričati o celijakiji te povezanosti celijakije s ostalim autoimunim bolestima. Opet, nedovoljno za osobe poput mene, s više dijagnoza, ali puno bolje nego na samom početku. Krenulo je i doba interneta, te bi se tu i tamo sramežljivo pojavila neka informacija, koja se kasnije konstantno ponavljala: „Osobe koje boluju od dijabetesa, sklonije su ostalim autoimunim bolestima poput celijakije i obrnuto.“
Kroz srednju školu i na početku fakulteta, posebno su me veselila putovanja u zemlje poput Italije, Španjolske, Njemačke. Tamo su tada znali što je celijakija i izbor bezglutenske hrane bio je pravi mali raj. Dok bi se drugi vraćali sa suvenirima, ja bih dolazila doma s bezglutenskim poslasticama. 🙂
Kasnije su se i kod nas, u našim supermarketima te drogerijama počeli pojavljivati takvi proizvodi i bilo je bitno lakše. Više nije bilo toliko jednodnevnih „izleta“ u Austriju. Svejedno, te bih proizvode kupovala rijetko, upravo zbog velike količine ugljikohidrata i masnoća.
Danas, osvrćući se unatrag 15 godina, količina saznanja i dostupnost informacija o samoj bolesti, njezinoj povezanosti s ostalim autoimunim bolestima, kao i dostupnost razno raznih bezglutenskih poslastica, zaista je nemjerljiva. Još i danas znam u šali s roditeljima prokomentirati da nam je nekih namirnica bilo tada, u samim počecima, bili bismo pravi masterchefovi. 🙂
Danas nailazim na sve više osoba koje boluju od dijabetesa i celijakije te ostalih autoimunih bolesti. Pojam celijakija uzeo je podosta maha i postao pomodarstvo. Opravdano ili neopravdano. Danas sve više osoba pati od nekog oblika osjetljivosti na neku vrstu hrane. Ne mora nužno biti celijakija, može biti osjetljivost na npr. laktozu. Sve ovo dovodi do zaključka da je današnja prehrana u najmanju ruku loša i nekvalitetna. Isto kao i njezina dostupnost. Svi smo, ukoliko nemamo uvjete, osuđeni na trgovačke centre, razno razne brzo potezne obroke i ostale marketinške „zamotuljke“ takozvane zdrave hrane.
Kada me danas pitaju kako živim s celijakijom i dijabetesom, rekla bih da se nastojim držati klasike. Trenutno koristim blagodati carstva voća i povrća iz vrta uz priloge mesa, prosa, quinoe te ostalih dozvoljenih, bezglutenskih namirnica. Bezglutenske proizvode kupujem, no to je više iznimka nego pravilo.
Život s celijakijom je definitivno još jedan dodatni „uteg“. Zahtjeva uvijek korak više u svakodnevnoj pripremi od planiranja dnevnog meni-a pa sve do planiranja kraćeg ili duljeg putovanja. No, gledajući s pozitivne strane, imati celijakiju znači zabranu svih tih pekarskih proizvoda, upakiranih „zdravih“ brzo poteznih obroka s kojima se na dnevnoj bazi bori nebrojeno puno osoba. Svi mi imamo životnih uspona i padova, no bitno je ono pozitivno uvijek ponovno dizanje i disanje punim plućima. 🙂
Ana Špoljarić @ 
