Na ovaj dan zaljubljenih, s vama bih željela podijeliti jednu zaljubljenu dijabetičku priču. Smatrate da je dijabetes bolje zadržati za sebe i o njemu se brinuti sam? Mislite da vam ne može pomoći osoba koja nema dijabetes? Bojite se biti prijatelj ili partner osobi s dijabetesom? Imam jednu priču koja bi vam mogla promijeniti mišljenje.
S dečkom sam u vezi skoro 5 godina. U zadnje vrijeme zbog obaveza i nedostatka vremena, nekako smo uspjeli pronaći vrijeme koje bismo provodili zajedno - to je vrijeme spavanja, noći. Znamo se ne vidjeti cijeli dan, no znamo da ćemo se vidjeti navečer, pogledati seriju, leći jedno pokraj drugoga i zaspati. On je osoba, koja je po mojim kretnjama dok spavam (mirno/nemirno, znojim se, tučem se), shvatio kakav mi je šećer u toku noći. Što onda napravi, ispričat ću vam nakon što vam prikažem kako izgleda njegov život s dijabetesom.
Ne, on nema dijabetes i saznao je za njega kada je upoznao mene. Njemu je danas prva briga kada me vidi upitati: "Kakav ti je šećer? Kada si ga mjerila? Si izgasila pumpicu? Si jela nešto?" Ukoliko vidi bilo koju promjenu ponašanja, to su prva "istraživačka" pitanja koja dobijem. Kada idemo planinariti, biciklirati, hodati, on je taj koji vodi brigu o mojem dijabetesu, često i više od mene. Zna koliko mi šećer mora biti na početku, kako se kreće, što napraviti kada ode gore i kada ode dolje. Jednom se opekao kada mi je vjerovao da je sve u redu, jer sam mu ja tako rekla. Naime bila sam tvrdoglava i nisam si htjela izmjeriti šećer pred njim, jer sam bila udaljena samo 3 minute od doma, a i nisam se loše osjećala. Kada sam došla doma, nakon trosatne vožnje biciklima, izmjerim šećer, a kad ono aparatić kaže 0,8 mmol/l. Kada sam mu to rekla, naljutio se na mene i rekao da me više nikada neće ostaviti negdje, dok si ne izmjerim šećer. U tome je jako dobro došlo moje korištenje senzora, samo mi uzme čitač i skenira.
Sada se vraćamo na temu spavanja s osobom koja ima dijabetes. Neki dan me u potpunosti iznenadio svojom reakcijom, koje se sjećam samo u malim segmentima, te iz njegovog prepričavanja nakon mojih ispitivanja. Naime, on je shvatio da jako nemirno spavam. Uzeo čitač koji je rekao 12,3 ↗, no to mu je bilo previše sumnjivo pa je odlučio izmjeriti i na aparatić. Uzeo ga, a u njemu nema više trakica jer naravno da sam bila lijena prije spavanja staviti novu kutijicu trakica u futrolu s aparatićem. Otišao je do moje ladice, uzeo novu kutiju, otvorio, stavio trakicu, uzeo moju ruku, upikao me i izmjerio mi šećer - usprkos mom gruntanju da je sve u redu. Aparatić kaže 14,6 mmol/L. Hmm, što dalje? Zna da je to visoki šećer i da me ne smije pustiti s time. Uz to ako se nastavim toliko trzati, micati i tući ga, neće se nikako naspavati. Uzeo je moju pumpicu kliknuo B > ukucao vrijednost šećer > ACT > 0 grama > ACT > provjerio koliko aktivnog inzulina ima > dao mi inzulin. Rekao je da sam se mrdala još nekih 10-ak minuta, a onda je napokon uspio zaspati i biti miran do jutra.
No ovo nije jedina noć kada me riješio visokih šećera. Pomogao mi je nekoliko puta i kod jakih hipoglikemija - zaustavljanjem rada pumpice (Temporary Basal na 30-60min na 0%), te tjeranjem na jedenje bombona ili pijenjem soka, a nakon toga i tanjom šnitom kruha ili slično. Sve to podsjeća me na vrijeme, kada se moja majka budila po noći i mjerila mi šećer, hranila me i pomagala kada ja to nisam mogla. Za sve takve situacije želim im svima zahvaliti, jer svi znamo da ponekada nije lak život s osobama s dijabetesom! Hvala vam svima što nam taj život činite puno lakšim! Oprostite za sve one neprospavane noći sa mnom!
Hvala panju za svu brigu koju mi pružaš i svo znanje koje stječeš o mojem dijabetesu, što se brineš za mene i činiš moj život lakšim! Sretno ti Valentinovo!
