Moj 9-godišnji Tin bio je sasvim normalno i zdravo dijete i niti u jednom trenutku ništa nije ukazivalo da bi mogao razviti nekakvu autoimunu kroničnu bolest. No, prije točno godinu dana, na kraju njegova prvog razreda, počelo se nešto čudno događati.
Odjednom mi se počeo žaliti kako je jako žedan i kada bih mu dala vode, popio bi bočicu od pola litre ‘na eks’ i tražio još. Istovremeno počeo je puno mokriti, no ja sam mislila da se samo malo prehladio. Uz neprestanu žeđ i mokrenje, javio se još jedan znakoviti simptom. Počeo je imati čudan miris iz usta, kao po nekoj kiselini. Tada mi je 'zazvonio' alarm u glavi i shvatila sam da to vjerojatno nije prehlada nego nešto ozbiljnije.
Nogometni turnir na NK Savi, ekipa Jaruna osvojila zlato (Foto: Privatni album)
Prioritetan slučaj na Hitnoj
To je sve trajalo manje od tjedan dana i na kraju sam odlučila otići na Hitnu u Vinogradsku bolnicu. Čim sam im opisala simptome, odmah su nas prioritetno uzeli u obradu. Krv iz prsta pokazivala je ‘high’ razinu glukoze u krvi, a kasnije je nalaz potvrdio da je zaprimljen sa supervisokim šećerom u krvi, čak 40 mmol/L.
Ubrzo su ga spojili na infuziju i inzulin jer je bio u početnoj ketoacidoznoj komi i trebalo je ‘isprati’ organizam. To je jako opasno stanje kada se organizam od silne količine šećera počinje kiseliti i organi, pogotovo mozak postaju ugroženi. U svakom slučaju za jednog roditelja mislim da nema većeg stresa od narušenog zdravstvenog stanja djeteta.
U toj sam situacija samo mislila na Tina i željela da mu bude bolje, da se 'izvuče' i da odemo doma. No, ubrzo me doktor pozvao u svoju ordinaciju i posjeo. Priopćio mi je da je djetetu iz nekog razloga prestala raditi gušterača koja inače proizvodi hormon inzulin, te da medicina još nije otkrila zašto se to događa. Rekao mi je da ima dijabetes tip 1 i da će cijeli život morati biti 'na inzulinu' i paziti na prehranu.
Organizirana nastava za djecu u bolnici (Foto: Privatni album)
Dva tjedna edukacije
Prilično šokirana, uspjela sam se ubrzo smiriti i stoički podnijeti novonastalu situaciju. Shvatila sam da nismo mogli biti na boljem i sigurnijem mjestu. Naime, u Vinogradskoj bolnici nalazi se ‘Europski referentni centar za pedijatrijski dijabetes’ te smo u dva tjedna moj suprug i ja prošli svu edukaciju o prehrani i davanju terapije, to jest 'pikanju'. Svi na odjelu bili su izuzetno ljubazni i pristupačni, pogotovo doktorica endokrinologinja Lavinia La Grasta Sabolić kod koje i danas pratimo slučaj.
Čim smo izašli iz bolnice, Tin se vratio u školu i svim svojim aktivnostima. Priznajem, ja sam bila malo u strahu kako će sve funkcionirati, ali suprug je bio hrabriji. Natrpao mu je u mali ruksak grožđane bombone, sokić, jabuku, bananu, keksiće bez šećera i otišao s njim u park. Od tada Tin najnormalnije funkcionira. Završio je uspješno drugi razred osnovne škole, te trenira nogomet tri puta tjedno u NK Jarunu. Vikendom ima utakmice u kojima najčešće igra poziciju obrambenog igrača, a nedavno je bio i na trodnevnom nogometnom turniru u Svetom Martinu na Muri gdje je njegova ekipa osvojila zlatnu medalju.
Nogometni turnir NK Sava (Foto: Privatni album)
Nigdje bez ruksaka i mobitela
Već je poznat po tome da nigdje ne ide bez svog 'Sport Billy' ruksaka u kojem ima sve što mu je potrebno za hipoglikemiju, najčešće su to bomboni dekstroze i voće ili pak nešto za prigristi kada ga uhvati glad, a šećer mu je visoko. To su najčešće kikirikiji, indijski oraščići ili pak pistacchio. Uz sebe uvijek ima i mobitel koji mu je spojen na Libre 2 senzor, tako da on, suprug i ja u svakom trenutku možemo vidjeti kolika je vrijednost njegove glukoze. Uvijek kod kuće, uz našu prisutnost ujutro i navečer prima Lantus i Humalog, koji si i on sam zna dati u nogu, a nakon što pojede i primi inzulin, jedva čeka otrčati s bratom Franom i prijateljima u park.
Bake, dida, tete, bratići, trener, prijatelji iz razreda, nogometa, parka, odmah su prihvatili njegovo stanje i svi su 'uskočili' pomoći. Danas ti svi dragi ljudi koji nas okružuju znaju dosta o dijabetesu, hipoglikemiji, zdravim namirnicama ali i šećeru u gotovo svim proizvodima koje jedemo. Uvijek im govorimo da pročitaju deklaracije i vide koliko zapravo ima šećera u jednom voćnom jogurtu, soku, pudingu ili pak pekarskim proizvodima. Ljudi koji nemaju takve probleme, nisu niti svjesni što sve unose u organizam, a misle da se hrane zdravo.
Razmišljamo i da Tinu jednog dana ugradimo pumpicu kako se ne bi trebao stalno ‘pikati’ s takozvanim penovima, ali s obzirom da stalno trenira, trči, juri, zasad smo zadovoljni ovakvim načinom terapije. U svakom slučaju medicina, farmakologija i tehnologija svakim danom sve više napreduju pa nam je to najveća utjeha i nada u 'nošenje' s kroničnom i neizlječivom bolesti djeteta.
Autorica: Lana Gašparac
