- Nekako sam napokon odrasla!
- „Bravo kćeri!“ – kaže mi mama.
- Mislim si, bilo je i vrijeme…
- Previše godina je trajalo moje odrastanje s dijabetesom... Nekih 25 godina.
Sjećam se tog dana… Sjećam se prostorije u kući moje bake… I tate kako plače… Pa onda dr. Radice... Sjećam se prve injekcije… “Moraš ju sama dati…“
I ničeg drugog…
Danas kad gledam unatrag, žalim samo za jednim: da sam barem prije odrasla! Imala bih uz mog predivnog sina sigurno još djece... Jer prva trudnoća bila je vrlo stresna, puna strahova i puna hipoglikemija. Mislim da smo suprug i ja ostarili u tih 9 mjeseci, a za sve krivim pogrešnu prehranu. Zapravo zapamtiš samo ono: „Noge se ne razvijaju kako treba, premalo dobiva na težini...“.
Ostariš dok tako iščekuješ taj dan!
I eto njega! Mali… Mali… Kost i koža s normalnim nogama!
Zdravstveni problemi su se otkrili tek kasnije (to je za neke druge grupe :)), ali sad je zdrav i sretan dečko: MOJ SRČEKOVAC!
…koji želi bracu ili seku, a ja nakon 9 godina žalim samo u jednom…
Nisam se trebala bojati! Trebala sam biti aktivnija! Razgovarati s drugim mamama sa sličnim iskustvima! Trebala sam...
Za mene je ovo jedan vrlo osobni tekst, koji ne bih nikada pisala, ali imam danas potrebu ohrabriti mlade žene. Možda ste tek otkrile dijabetes, možda ste dugo osoba s dijabetesom, ali možda je i vas strah...
Nemojte se bojati! Jer mi sve možemo!
Želim vam svima sretnu i veselu djecu!
