Najprije ću riješiti nedoumica sve one sumnjivce – jesam li požalila utrošenih novaca na svih ovih 1300 dana? NIKAKO! Neki to potroše na cigarete ili druge poroke. Ja sam te novce odlučila uložiti u svoje zdravlje! Da se razumijemo i bez ikakvog osporavanja - korištenje CGMs (Continuous Glucose Monitoring System – u mom slučaju Dexcom) i FGMs (Flash Glucose Monitoring System – Freestyle Libre) je iznimno skup sport i za mnoge je uistinu teško (zapravo nemoguće) prikupiti potrebnu financijsku svotu. Kao što moj omiljeni Adam Brown u svojoj knjizi „Bright Spots & Landmines“ piše, a ja potpisujem u potpunosti: „Bolno sam svjestan i frustriran da nemaju svi mogućnost redovito kontrolirati vrijednosti šećera u krvi. (…) Znam da mnoga osiguranja još uvijek otežavaju dostupnost dovoljnog broja trakica za mjerenje glukoze. To je KRIMINAL, zato što učestalija i češća mjerenja GUK-a SPAŠAVA ŽIVOTE.“
No u ovome bih se tekstu ipak puno radije posvetila svom iskustvu, nego troškovima. Ipak će to donijeti više koristi, a spominjanje troškova samo negativne emocije, posebice radi straha od odluke koja nam od strane HZZO-a slijedi ovaj utorak...
Razlika između CGMs (u daljnjem tekstu Dexcom, budući da sam njega koristila) i FGMs (u daljnjem tekstu Libre) tehnologije je u tome što Dexcom nudi mogućnost alarma, a Libre ne (iako se i tu da svašta napraviti da bismo dobili alarme, no u originalnom paketu oni ne postoje).
U slijedećih nekoliko redova pokušat ću približiti prednosti i mane i jednog i drugog sustava.
Alarmi:
PREDNOST:
U slučaju da duboko spavamo, a preračunali smo se u količini inzulina ili smo pak bili iznimno aktivni taj dan ili je jednostavno anticiklona jaka (a nismo pažljivo slušali Vakulu) ili jednostavno imamo dijabetes i nema odgovora na to zašto nam je šećer naglo pao, Dexcom prijemnik će tonom i vibracijom signalizirati da smo u hipoglikemiji te da moramo nešto pojesti. Mi sami podešavamo željenu vrijednost šećera na kojoj želimo da nam se oglasi alarm. U tom slučaju spriječit ćemo pojavu hipoglikemije (i obratno - hiperglikemije) te održati svoje vrijednosti u željenom rasponu.
MANA:
Da – alarmi su ponekad dosadni… I nema ljepšeg nego prospavati cijelu noć bez da vam svira alarm za hipo ili pak hiper. No uistinu postoje situacije kada su ti alarmi od iznimne koristi, tako da „nedostatak“ što ćemo se probuditi na vrijeme i spriječiti nešto puno lošije se ipak ne može tretirati kao neka velika mana.
Senzor:
Dexcom i Libre:
Dexcom senzor je nešto veći i malo kompliciraniji za postavljanje. Sama aplikacija je mrvicu bolnija, nego u usporedbi s Libre senzorom. Prilikom postavljanja Libre senzora osobno ne osjećam nikakvu bol, dok kod Dexcom senzora ipak osjećam da me nešto piknulo. Budući da je površina zahvaćena flasterom kod Libre senzora manja, tako i naša koža ima više prostora za disanje i ugodnije ga je nositi. Dexcom senzor ima garantirani rok trajanja od 7 dana, no svi korisnici znaju da se taj rok može itekako produžiti. Svaki Dexcom senzor sam imala minimalno 4-5 tjedana na ruci, s tim da sam jednom čak dosegnula rok od 8 tjedana. Libre senzor s druge strane može maksimalno 14 dana biti u upotrebi i nema mogućnosti „varanja“. Naravno, ako ćemo gledati po troškovima, voljeli bismo senzor imati što duže u upotrebi, no ako ćemo promatrati faktor znojenja i da nakon nekoliko tjedana korištenja senzora na istom mjestu dobijemo crvenilo oko mjesta njegovog apliciranja – onda se mogućnost češćeg mijenjanja čini primamljivijom. Osobno mi se Libre senzori puno više sviđaju zbog veličine, lakšeg i bezbolnijeg apliciranja te činjenice da ga MORAM promijeniti nakon 14 dana. Koža će mi na tome biti zahvalnija, pogotovo ukoliko kontinuirano nosim i mijenjam senzore jedan za drugim – kao što je kod mene slučaj.
Preciznost:
Da – senzori su nešto neprecizniji, nego što je to mjerenje glukoze iz kapljice krvi (prsta). Razlog tome je što senzori mjere razinu šećera u međustaničnoj tekućini, a zbog anatomije tijela tek nakon što se ugljikohidrati iz pojedene hrane prenesu u krv, na red dolazi međustanična tekućina. To znači da je cijeli postupak nešto sporiji te da će vrijednost šećera dobivena putem senzora kasniti za onom iz krvi te će biti malo nepreciznija. No postavlja se pitanje što nam je važnije – znati točno u mmol vrijednost glukoze ili nam je važnije pratiti trend rasta/pada i znati u kojem smjeru naš šećer „putuje“? Je li mi šećer 5.0 ili 5.9 meni je nebitno, no informacija iz koje vidim da moj šećer naglo pada ili naglo raste je ono što je iz mog života u POTPUNOSTI IZBACILO sve one teže slučajeve hipoglikemija s kojima sam se prije upotrebe senzora itekako borila.
U usporedbi Dexcoma i Librea – nisam primjetila da je jedan neprecizniji u odnosu na drugi, ali postoje ljudi kojima je jedan od uređaja precizniji, a drugi totalno neprecizan.
Kako donijeti pravu odluku – Dexcom ili Libre, odnosno CGMs ili FGMs?
U toku dana mislim da je skoro pa svejedno imate li jedan ili drugi sistem jer unatoč tome što Libre nema senzore, vi se u svakom trenutku možete skenirati i provjeriti vaš šećer. Naravno ponekad to zaboravimo pa nam dođe žao što ipak nemamo alarme koji će nas na vrijeme upozoriti da trebamo reagirati. U slučaju posebnih situacija kada nam je od iznimne važnosti pravovremeno reagirati i spriječiti eventualne skokove bilo to u hiper ili hipo smislu, Dexcomu dajem prednost jer neovisno o našoj koncentraciji i zaboravljivost, alarmi su poput porezne uprave – nikada vas neće zaboraviti. Probudit će vas „bez beda“ u najljepšem dijelu sna ili vas pak za vrijeme ispita vibracijom podsjetiti da se ipak trebate na samo 30-ak sekundi skoncentrirati na vaš šećer kako biste u potpunoj koncentraciji doveli ispit kraju. Alarme smatram velikim plusom i kod trudnica koje se tada ne moraju nepotrebno buditi tokom noći i provjeravati razinu glukoze, već će to alarm napraviti uistinu onda i samo onda kada je to potrebno.
S druge pak strane, Libre flasteri mi se čini jačima od onih kod Dexcom senzora i manja je mogućnost odljepljivanja. Činjenica da su manji je kod mene veliki plus jer uistinu osjećam da mi je koža nešto zahvalnija, nego kod Dexcom senzora. No što vama više odgovara, znat ćete jedino onda ukoliko isprobate oba sistema. Svaki ima prednosti i mane, ali su i jedan i drugi zlata vrijedni.
Zaključak
Neki dan mi se desilo da sam prilikom intenzivnije sportske aktivnosti odvalila svoj senzor s ruke. Senzor je tako savršeno odletio dok sam ja bespomoćno gledala. Tada sam prvi put nakon 1300 dana bila samo nekoliko sati bez senzora. Osjećala sam se kao ćorava kvočka. Iako sam mjerila GUK putem aparatića, dobivene vrijednosti mi nisu ništa predstavljale osim najobičnijeg broja s kojim nemam uvid u ono što se uistinu događa – raste li pod djelovanjem adrenalina nakon odrađenog treninga moj šećer ili pak naglo pada? GUK mi je u tom trenutku iznosio 7 mmol/L. U 90% slučajeva u tom trenutku uvijek počinje djelovanje adrenalina, a činjenica da sam 2.5 sata bila bez inzulinske pumpe dodatno pridonosi skoku GUK-a. Upravo zato sam si i dala potrebnu korekciju koja je u 90% slučajeva odgovarajuća i potrebna. No ovaj put je je spadao u onih rijetkih 10% slučajeva i moj je GUK naglo počeo padati bez moje svjesnosti o tome. Nakon pune 3 godine osjetila sam jednu od onih jačih hipoglikemija s kojima sam se prije svakodnevno borila, a ruke su mi poprimale simptome Parkinsonove bolesti te je drhtavica bila moj sustanar slijedećih nekoliko minuta.
Uz korištenje senzora za kontinuirano praćenje glukoze u POTPUNOSTI sam izbacila takve epizode, a onaj pravi osjećaj hipoglikemije skoro pa i zaboravila. Zahvaljujući senzorima za kontinuirano mjerenje, svoje tijelo uspijevam održati u granicama što bližim onih kod zdravih osoba, a to je jedan prekrasan osjećaj. Tada se i fizički i psihički dobro osjećam, a moja produktivnost je na maksimumu. Naravno – svi mi imamo svoje bolje i lošije dane, ali poput hipoglikemija tako su i iznimno visoke hiperglikemije postale za mene skoro pa stvar prošlosti.
Postoji li uistinu dodatna potreba za dokazivanjem nadležnim institucijama da, kao što Adam Brown kaže, ovo SPAŠAVA ŽIVOT? DA – kontinuirano mjerenje glukoze uistinu spašava život, a sve ostalo je kriminal!
Tekst je objavljen u časopisu ZADI 01/2018. To je časopis Zagrebačkog dijabetičkog društva kojeg toplo preporučam svim osobama s dijabetesom kao i sudjelovanje na poučnim radionicama koje nam njihove djelatnice i volonteri pružaju!