Sjećanja jedne mame – 9.
Kao sve u životu i šećer ima pozitivnu i negativnu stranu. To mi potvrđuje i nekoliko simpatičnih mladih ljudi – članova našeg Kluba mladih, koji su znali reći kako im je šećer u životu omogućio puno sretnih trenutaka, novih aktivnosti, ostvarenje putovanja iz snova čak i na druge kontinente te velik broj doživotnih prijatelja.
Sjetim se krasne mlade bakrene djevojke Ivane, studentice kovrčave, anđeoske kose koja je zabrinuto, ali uz stalan blagi smiješak govorila o prvim teškim danima nove situacije u kojoj se našla kao mlada djevojka koja je dobila dijabetes. Prepuna energije i mladenačkog poleta učlanila se među slatke i svakodnevo volontirala barem nakratko, upoznala puno novih prijatelja, brzo ušla u sve aktivnosti pa i u rukovodstvo društva. Mislim da bi imala pola dana što pričati o plivanju, ronjenju, raftingu, plesanju, jahanju, badmintonu, o putovanjima zimskim, ljetnim, tuzemnim i prekooceanskim.
Budimo grubo realni, čak i da nije tako i ne razmišljate kao ja, ipak je puno lakše brinuti za tu nametljivu, dosadnu, nikad završivu, opterećujuću, nepredvidivu, bezizbornu, doživotnu brigu koja neminovno ima silaznu putanju, ako bezuvjetno vjeruješ u poznatu izreku:
Kada nam se čini da je Bog zatvorio vrata, On uvijek otvori neki novi prozor!
Uvijek osjetim poriv, možda majčinski zadatak da dijete diskretno okrećem prema prozoru! Da slučajno ne zaglibi ispred zatvorenih vrata pesimizma, da ne pati ni trenutak, da ne zaboravi da postoji novi prozor pa novi i novi te da mu to prijeđe u životnu naviku, kao način razmišljanja. Da, kao način razmišljanja od malih nogu!
Sjećam se kako mi je bilo simpatično kada se Marko pripremao za odlazak na kontrolu kod dijabetologinje prim. dr. Jasenke Ille. Djeca su u toj dobi – oko sedme, osme godine jako draga. Otvorena su i još se ne srame svojih želja. Tako nam je i Marko jasno davao do znanja da voli svoju doktoricu. Uopće nije sumnjao da i doktorica voli njega, da ga posebno voli i zato će se on sada lijepo obući – bijelu košuljicu, svjetloplave omiljene hlače i remen da bude kao pravi dečko. Ima on i malu kravatu s dalmatinerima pa, ako misle glavne savjetodavke, njegove starije seke Martina i Helena, da bi i to bilo zgodno? Pa i doktorica je uvijek lijepa! A da još kupimo usput mali buket cvijeća za doktoricu?
Razgovor bi obično tekao ovako:
– „Mama i ti si uvijek vesela kada ti dam cvjetić, makar ga ubrao tu na livadi, a i seke dobiju ruže pa su vesele! E mama, znaš onaj kiosk tamo na cesti prije nego skrenemo prema Rebru? E mama, je l' možeš tamo zaustaviti auto pa ćemo izabrati? E mama, al' ja ću sam izabrati koji se meni sviđa!“
– „E sine moj, može, može, može. Lijepo je što tako voliš svoju doktoricu. Može, može i kravatica. Samo uzmi još inzulin pa da konačno krenemo i nemoj zaboraviti dnevnik!“
Slatkić mali, izabrao je mali buketić s mašnom i ukrasnim papirom i čuvao ga u čekaonici. Tako je važan, dostojanstven, sav uzbuđen i sretan, s osmijehom od uha do uha ušao u ordinaciju pa je i pusa uslijedila od doktorice, uz komentar:
– “Marko, ti si pravi kavalir, kako si se samo sjetio tako me razveseliti? Kako si, kako tvoja škola? Petice? Bravo! A tvoji šećeri? Opa, i narastao si od zadnje kontrole 2 cm, koliko vidim. HbA1c ti je 7,1 i to je dobro, znala sam ja da si ti pravi, uzoran dečko! Pa mogao bi baš u subotu doći na radionicu s djecom kojoj je tek otkriveno da imaju dijabetes da im malo olakšaš i kažeš kako ti to paziš na svoje šećere? Može li te mama dovesti?“
Ima li išta na svijetu što neka mama ne može ako dijete želi i tako se sretno smije kao da je dobilo glavni zgoditak, a još mu je i HbA1c dobar? I to još treba doći u bolnicu u knjižnicu-igraonicu gore na odjelu gdje je proveo puno dana! Pa tamo je kao doma! I još se smije praviti važan kako on „zna“ kako se imaju dobri šećeri pred nekom novom djecom! Pa sva sreća, važno da su šećeri dobri! Sva sreća što voli svoju doktoricu i veseli se kontroli! Sva sreća što smo igrom slučaja pripali baš toj doktorici! Sva sreća što je za sada sve sreća, iako se zapravo radi o doživotnoj bolesti, što uopće ne bi trebala biti sreća?! No, jedna je doktorica rekla na predavanju za roditelje da, kada bi već morala izabrati za svoje dijete neku kroničnu bolest, izabrala bi dijabetes. Sve su ostale bolesti gore i teže je s njima živjeti. Pa nije li to također sreća? A sreća donosi zdravlje, kažu!
E, srećo moja malena, dokle će to tako glatko ići? Koliko ja poznam djecu, a Marko mi je treće dijete, još kratko vrijeme se nešto radi zbog doktorice koju voliš, zbog mame da te pohvali, zbog toga što si mali pa slušaš starije.
Vrlo brzo postaješ „pametan“ pa sam „znaš“ što treba pojesti ili popiti, kako se „treba“ napraviti sve što prijatelji misle da je fora, brzo učiš kako ćeš samo malo prevariti mamu ili doktoricu, ali šećere malo teže! Taj glupi aparatić zaista postaje sve gluplji, sigurno laže i to sve češće što si stariji. I HbA1c je pogrešan, sigurno pokazuje previše. Perspektiva se s vremenom mijenja. Pa mijenja opet iznova.
Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje
