Bok! Ovo sam ja. Nekad sretna i zadovoljna, nekad malo manje. Ovo je moj život. Nekad pun boja, a ponekad u jednom tonu.
Ovo je moja realnost, moj suputnik. Nekad s malo više kockica, nekad s manje. No, one su uvijek prisutne. A ovo, ovo je revolucija koja mi pomaže i navigira u svakodnevnim životnim situacijama. 
Zašto su ovi redci koje upravo čitate nastali? Zahvalite zadnjoj slici, odnosno grafu. Mojoj realnosti. Oduvijek su svi o meni pričali: „Znaš, to ti je ona mala koja je vječito aktivna. Ako ne trči, onda je na biciklu. Ako nije na biciklu, eto je na brdu. Ako nije na brdu, onda žurno korača zagrebačkim ulicama.“ I zaista je tako. Moje se noge vječito žele kretati, a um ih pokorno sluša. A onda, onda dođe ludi period kada te životne obveze toliko pritegnu da postaješ zahvalan za svaku minutu koju umjesto vožnje tramvajem ukradeš hodajući do cilja. Na kasnovečernji pozdrav susjeda „Pa gdje si ti nestala posljednjih nekoliko tjedana?! Uopće te ne viđam.“, kiselo se osmjehneš, dok ti se istovremeno vrti pošalica u glavi, „Dobro je! Još uvijek znam gdje živim i gdje me čeka moj krevet.“
Upravo mi se događa ovaj ludi „drž' – ne daj“ period života. No, ovaj sam se vikend ipak uspjela othrvati i odlučno staviti veto na sve svoje obveze te pobjeći u prirodu. Nakon dugo vremena (neću priznati koliko, jer još uvijek želim sačuvati onu „mala vječito u pokretu“ titulu), u ugodnom društvu dragih osoba oboljelih od dijabetesa i njihovim obiteljima, uspela sam se dobrom starom Bikčevićevom stazom do planinarskog doma Puntijarka. Oni „povremeni planinari“ dobro znaju o kojoj se stazi i usponu radi. Stalni vikend planinari, skidam vam kapu! Oni koji tek krećete u ove pothvate, sretno! Muskulfiber je sljedećih nekoliko dana zagarantiran :)! No, ne odustajte! Vrijedi svakog auch-anja i joj-kanja ;).
Doći do određene točke na ovako brdovitoj stazi sa super šećerima, zahtjeva puno mjerenja te dodavanja ili smanjivanja bazala i bolusa. Poučena svojom slavnom „sportskom“ karijerom, odmah sam u startu na stabilnih 8.6 ->, smanjila bazal na inzulinskoj pumpi. Da bih održala stabilan ritam šećera do samog cilja, odnosno do planinarskog doma, ukupno sam u periodu od 2 sata svoje vrijednosti skenirala čak 9 puta. Realno, da sam imala dobre stare trakice za mjerenje šećera u krvi, ni pod razno ne bih, pod tolikim intenzitetom uspinjanja, posezala 9 puta u svoj ruksak po aparatić. Kakav bi bio rezultat? Podučena svojim 17-godišnjim iskustvom, vrlo vjerojatno izvan zacrtane ciljane vrijednosti. Radi nepravodobnog reagiranja bolusom ili bazalom, završila bih cijeli taj i dobar dio sljedećeg dana u visokoj zoni.
Budući da sam jedna od sretnica koji, zahvaljujući svojoj rodbini, trenutno koristi blagodati tehnologije za dijabetes, fGMS, kroz sva ova skeniranja (zelene točke), uspješno sam „odvalila Bikčevićevo brdo“ s dobrim vrijednostima šećera. Ehh, onda…onda sam napravila lapsuz. Naime, unatoč zadnjem skeniranju s upozoravajućom strelicom prema gore, nisam vratila bazal na 100%-tno djelovanje. Rezultat je bilo neizbježnih 13.1 mmol/l-a. Srećom, ne zadugo. Brzinsko reagiranje s bolusom me dovodi natrag na zeleno polje.
Dan poslije, još uvijek pod dojmom prirode, odlučujem se na opet onaj kvalitetan carpe diem, „mala vječito u pokretu“ stil. Neobično sunčano nedjeljno prijepodne mjeseca studenog koristim za brzinski krug oko Jaruna. Rezultat? U zelenom, naravno :). Ipak sam, podučena jučerašnjim iskustvom, pametnija.
Moje ime je Ana. Jedna sam od mnogih osoba s dijabetesom tipa 1 u Hrvatskoj. Uskoro, točnije 14.11., obilježavam svojih 17 godina s dijabetesom. Imam li trenutno komplikacija uzrokovanih dijabetesom? Nemam. Želim li svoje pravo na zdravu budućnost - tema koju je za ovu godinu povodom Svjetskog dana šećerne bolesti odabrao IDF i svi njegovi uvaženi članovi. Želim i zaslužujem! Kao i svaka osoba s dijabetesom koja svakodnevno ulaže napor da bi postigla željeni ishod. Mogu li tražiti od svoje države, odnosno od svih aktera koji su odgovorni za dolazak cgms/fgms tehnologije, da mi osigura moje pravo na olakšani svakodnevni život s dijabetesom? Naravno! Jer država, to nije apsolutni pojedinac. Država, to smo mi. Jesam li u pravu? Vidjet ćemo uskoro.
