Iako se do prije 20-ak godina nije preporučivala trudnoća ženama s dijabetesom, mnogo toga se u međuvremenu promijenilo, a svoja iskustva iz svoje dvije uspješne trudnoće prenijela nam je Sandra Bršec Rolih. Sandra je uspješna marketinška stručnjakinja i u svojoj 38.-oj godini ima dvoje djece. Budući da se trudnoća kod osoba s dijabetesom smatra rizičnom, Sandra nam je prenijela kako se ona uhvatila u koštac sa svoje dvije trudnoće.
Dijabetes sam dobila prije 14 godina. Sjećam se kada mi je dijagnosticiran. Začudila sam se jer je moja baka bila jako tužna i plakala je. Rekla je kako to znači da nikada neću moći imati djece. To je bilo nešto što me je iznenadilo te sam krenula u istraživanje. Shvatila sam da se samo 20 godina prije moje dijagnoze još uvijek nije uopće preporučivala trudnoća osobama s dijabetesom. Imam dosta prijateljica i poznanica starijih od mene koje upravo zbog dijabetesa nisu imale i nemaju djecu.
Zato mi je bilo drago uočiti da se su se stvari promijenile i da osobe s dijabetesom mogu normalno, uz redovne kontrole, imati djecu.
Svoje trudnoće nisam planirala, iako je velika preporuka da se zbog rizika koje nosi, trudnoća s dijabetesom planira. Da u periodu prije začeća šećeri budu optimalnih vrijednosti. Ono što se pokazalo jest da su vrlo važan period trudnoće ona prva tri tjedna u kojima žena najčešće niti ne zna da je trudna. Jako je važno da su vrijednosti šećera tada optimalne, da ne budu previsoke jer može doći do problema sa samim plodom. Kod mene se sve odlično završilo. Iako trudnoća nije bila planirana, moji šećeri su bili kontrolirani i vrijednosti su bile jako dobre. Obje trudnoće su prošle odlično, s nešto ranijim porodom.
Tokom trudnoće je sama kontrola puno veća, puno stroža nego u klasičnoj trudnoći jer se ona smatra od početka kao rizična. To je značilo da svaka tri tjedna moram predavati GUK profil - svaka dva sata sam mjerila i vadila uzorak krvi i nosila u Petrovu bolnicu u laboratorij, kako bi se vidjelo koje su vrijednosti šećera kroz 24 sata u krvi. Ako one ne bi bile zadovoljavajuće, tada bi se napravila korekcija doze inzulina. Ono što je zanimljivo jest da su u početku trudnoće, u ranoj trudnoći, šećeri čak i niži, pa treba i nešto manje inzulina ili jednako. Ali kako trudnoća odmiče, povećava se i količina inzulina, pa tako sa dvije do tri jedinice inzulina prije obroka s kojima sam počela, završila sam na 24 jedinice što je meni bilo strašno neobično, ali je zapravo uobičajeno. Međutim, zanimljivost je da kad žena rodi, odmah se, gotovo trenutno, vraća na iste vrijednosti od početka. Tako sam se s 24 jedinice odmah vratila natrag na 2-3 jedinice.
Dijabetes može biti i prilika za izgradnju kvalitetnog životnog stila kroz uravnoteženiju prehranu. Uvijek je to dodatna motivacija, svi se načelno želimo zdravije hraniti, ali nemamo pravi motiv da to i provedemo. Dijabetes je izvrsna motivacija, i nešto što je u tom slučaju i obavezno, ali i prilika da se promijene neke životne navike. Meni je bilo super što mi je dijabetes dijagnosticiran kada sam počinjala sa samostalnim kuhanjem i pripremanjem obroka pa je to bio dodatni poticaj da se stvore zdrave navike. Te je navike preuzela i zadržala i moja obitelj. Mojoj djeci je normalno da su nam na stolu voće i nekakvi bademi i orasi, a ne slatkiši. Normalno je da se u pahuljice stavljaju lanene sjemenke i da se jede integralna riža i tjestenina. Također, količina masnoće koju koristim je minimalna i gledam da je prehrana uravnotežena.
Ono što djeca gledaju, vole i oponašati. Zato sam se i ja trudila da nikad ne postoje neke zabrane, da se npr. ne smije pojesti čokolada ili nešto slično. Jednostavno djeca vole kopirati svoje roditelje, pa se naviknu konzumirati ono što se priprema u kući. Jednako kao i moj suprug, za kojeg moram reći da je od samog početka izvrsno prihvatio sav moj način pripreme hrane. U početku kada sam učila kako pripremati zdrave obroke, za neke obroke bih rekla da su bili i „prezdravi“, ali se suprug nikada nije bunio. Takva podrška doista mi je bila potrabna i olakšala mi da napravim prilagodbu prema kvalitetnijoj i zdravijoj prehrani.
Najveći izazov u obje trudnoće je bio više psihološke prirode, hoće li sve biti u redu, hoće li djeca imati dijabetes ili ne. Trudila sam se ne razmišljati previše o tome i ne biti opterećena, ali je vjerojatno prirodno da razmišljamo na taj način.
Ono što je najvažnije za žene jest da se prije trudnoće sve prouči i porazgovara s liječnikom što i kako se pripremiti za trudnoću, pridržavati se svih mjera zato da bi se stvarno izbjegle bilo kakve posljedice i problemi koji mogu nastati uslijed nekontroliranog dijabetesa u trudnoći, ali apsolutno bih preporučila svakome i bilo kojoj ženi da se odluči za taj korak i da svakako trudnoća može proći u najboljem redu.
Jako sam sretna i ponosna što sam majka dvaju sinova, Lucasa koji ima 11 i Noaha koji ima 6 godina, kojima ponekad zna biti malo gnjavaža što mama stalno priprema zdravu hranu, ali s druge strane se vesele.
