Moja mama uvijek govori kako je važno sudjelovati, a ne pobijediti. Ne slažem se uopće s njom. Da – važno je sudjelovati i pri tome pokazati timski duh i fer igru, ali važno je i pobijediti jer je to nagrada sebi samome. To je ona slatka trešnja na torti, zadnja mrvica čokolade na tanjuru, rođendansko iznenađenje sestre i šogora s LCHF tortom u rukama koji su samo zbog tebe u jednom danu prešli 700 km kako bi ti uljepšali dan… Isti taj osjećaj budi i svaka sportska pobjeda i to zna svatko tko se ikada u životu bavio sportom. Bilo kakvim.
Naši DiaEurovci su nažalost izgubili finalnu utakmicu protiv susjedne nam Bosne i Hercegovine. Nema goreg od poraza u finalu... Ostvario si ogroman rezultat, drugi si u Europi, ali tvoje srce vrišti i plače jer je zadnja utakmica izgubljena i nije okružena lovorovim vijencem. Poznat mi je osjećaj…. I ja sam se aktivno bavila sportom i bila druga…. To stvarno boli….
Ali, kada se dojmovi slegnu, kada emocije smanje svoj intenzitet, tada uistinu vidiš koliko si daleko dogurao. Shvatiš što si sve postigao, koliko je to bilo snažno i koliko je to zapravo veliki rezultat.
I da, iako ne volim izreku kako je važno sudjelovati, jer je važno i pobijediti – sigurna sam da je još puno važnije ostaviti srce na terenu. Biti primjer drugima. Izboriti se i dokazati svima da nas ne određuje naša dijagnoza, već naši postupci. Naše ponašanje. Naša srčanost. Borbenost. Vatrenost. Umanjivanje i ukidanje nejednakosti među ljudima.
Baviti se sportom i pri tome imati dijabetes nije uvijek najjednostavnije. Posebice kod ovakvih sportova, jer su šećeri tada uistinu nepredvidivi. Čas su u nebesima, čas u dolinama, a igrati kvalitetno ne možeš ni pri jednoj od te dvije krajnosti. To znači da svi naši DiaEurovci, osim što moraju odraditi uobičajeni nogometni trening kako bi ostali na željenom nivou, dodatno moraju konstantno, bez odmora, razmišljati i o dijabetesu. O šećeru. Hoće li sada visoke ili pak niske vrijednosti dovesti do umora ili je dan jednostavno savršen i konačno sve funkcionira onako kako treba? To je često lutrija, ali uistinu lutrija i svaki je pogodak glavni dobitak. Naši dečki to čine jako dobro. Oni to čine zbog sebe i zbog svih onih koji možda gube volju za kvalitetnom kontrolom. Oni to čine jer žele živjeti punim plućima. Žele pokazati svima da oni to mogu.
Ovaj put nisu uspjeli ostvariti prošlogodišnji uspjeh i vratiti nam se sa zlatnom medaljom. Treba biti iskren i reći – protivnik iz Bosne i Hercegovine je bio bolji. I zato od sveg srca šaljemo najiskrenije čestitke našim dragim susjedima, ali čestitku i pohvalu dobiva apsolutno svaki sudionik natjecanja jer DiaEuro nije samo obično natjecanje u futsalu. Futsal je okvir koji skriva nešto puno jače i puno snažnije – uklanjanje nejednakosti i borbu za svakog pojedinca s dijabetesom. Ako tu nismo zlatni, e onda se trebamo zapitati, jer je to tada uistinu veliki problem.
Naši su se dečki vratili doma. Svojim obiteljima. Prijateljima. Životnim suputnicima. Dijabetesu. Srca samo jača da iduće godine vrate i onaj zlatni sjaj ponovno u naše krajeve.
Dečki, ne budite tužni zbog osvojenog drugog mjesta jer je to uistinu uspjeh, ali budite iznimno ponosni što imate tu čast biti dio jedne takve ekipe – DiaEuro ekipe. Borite se za sve one koji to sami možda ne mogu učiniti i budite i dalje zlatni primjer svima nama kako dijabetes nije prepreka, već samo ono nešto što te čini jačim i snažnijim, a tvoje vidike širi i upotpunjuje novim iskustvima i poznanstvima.
Od srca vam čestitam na osvojenoj srebrnoj medalji i drugom mjestu u Europi. Biti drugi u Europi ne može svatko i to se ne događa svaki dan. To postižu samo rijetki i iznimno uporni. 🙂
