Slušajući predavanja na Višoj medicinskoj školi, čiji sam student od listopada prošle godine, već nekoliko puta sam se susrela s rečenicom predavača: „S DIJABETESOM SE POTPUNO NORMALNO ŽIVI!“. To je rečenica na koju uvijek reagiram. U potpunosti razumijem da onaj tko ne živi s ovom bolešću ne zna o čemu govori, ali kada ti to u medicinskoj školi kaže profesor, koji je uz to i liječnik, tada ne mogu samo šutjeti.
Kada to čujem, prvo kažem da to uopće nije istina! Uglavnom uslijedi tišina i zbunjenost mojom reakcijom. Da, znam da nisam baš najtaktičnija kada su ove teme u pitanju. Zatim objasnim da sam ja netko tko s dijabetesom tipa 1 živi od 1988. godine i mogu potvrditi da to nije istina, naravno pod uvjetom da želite svoje zdravstveno stanje održati dobrim u najboljoj mogućoj mjeri. Iako, točnost te izjave da se s dijabetesom potpuno normalno živi ovisi i o tome što netko smatra normalnim!
Već sam imala priliku održati predavanje pred skupinom kolega i profesoricom, gdje sam mogla govoriti o dijabetesu tipa 1 i gdje sam iskoristila priliku da objasnim kako izgleda život s ovom bolešću.
Nama, koji s ovom bolešću živimo, ova je rutina jako dobro poznata: davanje inzulina između 5 i 8 puta dnevno, vađenje krvi iz prsta oko 10 puta dnevno – i sve to samo zato da bismo bili živi. Ovo je najmanji dio onoga što moramo činiti tijekom dana, a vezano je za našu bolest. Meni osobno to ne izgleda kao nešto što je normalan život.
O broju odluka koje moramo donijeti tijekom dana, a tiču se naše bolesti, da ne govorim. Najbanalniji primjer koji navodim je pijenje kave. Užitak ili potreba o kojoj netko tko je zdrav ne mora baš mnogo promišljati, osim pije li mu se espresso ili cappuccino, u mom životu podrazumijeva: prvo – provjeravanje razine glukoze u krvi da vidim koji broj će se pojaviti, da bih znala koju kavu ću popiti, koliki ću bolus dati za tu kavu i koliko trebam pričekati da inzulin počne djelovati da nakon te kave ne bih imala skok glikemije. Odlazak kod nekoga na večeru ili u restoran je matematika za sebe.
Jedna medicinska sestra u domu zdravlja gdje sam išla na praksu, savjetovala mi je da idem na edukaciju o dijabetesu jer nije normalno provjeravati razinu glukoze u krvi više od nekoliko puta dnevno. Ufffff, moja reakcija bila je vrlo burna! Bilo je dovoljno kada sam joj, ne baš ugodnim tonom, rekla da ja moram mjeriti razinu šećera u krvi prije i poslije jela, prije spavanja, ponekad i tijekom noći, što bude ukupno oko 7 - 8 puta, a da ako mi nije dobro u bilo kojem smislu, prvo moram provjeriti što mi je sa šećerom pa tek onda dalje utvrđivati što mi je, a da kada na sve to dodam i dane kada idem na treninge, gdje moram provjeravati razinu glukoze prije, tijekom i poslije treninga, taj broj vađenja krvi iz prsta se tijekom dana itekako poveća. Dalje mi nije ništa predlagala.
Oni koji ne žive s ovom bolešću ne znaju da svatko od nas dnevno donese oko 80 odluka više od zdrave osobe. Onaj tko ne živi s ovom bolešću ne zna kakav je osjećaj kada ti je razina glukoze 2 mmol/L, a kakav kada je 15 mmol/L, kroz kakva emotivna stanja prolaziš, ako si u tzv. rollercoasteru glikemija. I uz sve to, mi imamo uobičajene živote, posao, škole, djecu, odlazak u kupovinu, glačanje, druženje, rekreaciju, odmor...
Život s bolešću, koja god ona bila, nije normalan život. Jedno je mogu li ja sve raditi – popeti se na Mount Everest, istrčati triatlon ili se profesionalno baviti biciklizmom, a drugo je što se podrazumijeva pod normalnim životom.
Reagiram jer ne želim da se nešto obezvrjeđuje. Živjeti s ovom bolešću ne smatram herojskim činom, jer nisam imala izbor, ali ne dopuštam da netko tko ne zna o čemu govori obezvrjeđuje sve ono što uključuje život s dijabetesom i predstavlja život s bolešću kao nešto jednostavno, samo zbog činjenice što postoji bolja terapija, brži inzulini, kvalitetniji lijekovi. Posebno je važno educirati zdravstvene djelatnike o tome što neka bolest podrazumijeva. Ja koristim tu priliku.
Ne znam kako vi doživljavate ovakve izjave, ali ja svakako koristim priliku ispričati kako moj život izgleda i s kakvim se izazovima svakodnevno susrećem, ne zato da bi netko mislio kako mi je teško ili kakav sam heroj, već da bih, ako ništa drugo, imala odnos prema svom zdravlju.
I uvijek volim završiti citirajući Jima Rhona, motivacijskog govornika, autora i poduzetnika, koji kaže:
„Brinite o svome tijelu. To je jedino mjesto gdje možete živjeti!“
