Dijabetičko stopalo 3/5.
Dok sam istraživala kako se polineuropatija dalje razvija, otkrila sam ovu priču. Zaintrigiralo me spominjanje lijeka koji se za ovog čovjeka pokazao kao spasonosan pa sam se raspitala: Kada tkiva i živci počnu propadati zbog manjka kisika i neuhranjenosti, to postaje plodno tlo za naseljavanje puno različitih vrsta virusa, bakterija, gljivica i spora. Različite sorte tih smradova koji trule tkivo, reagiraju na različite antibakterijske pripravke. Ključna je greška upotrebljavati ponovno i ponovno isti pripravak. Nego ako jedan lijek ne radi, najvažnije je probati s drugim.
Ovom čovjeku nisu djelovali pripravci koji su mu doktori prepisivali i kada je probao Zeljonku, konačno su rane zacijelile. Nekome drugome bi pomoglo nešto drugo, nijedan lijek nije univerzalno najbolji za svakoga. Zeljonka je inače pripravak koji se nekada i na našim prostorima upotrebljavao, ali je odbačen najviše zbog toga što boja kožu u zeleno pa je teže raspoznati u kakvom je stanju tkivo. Ja sam odmah nabavila Zeljonku preko prijatelja koji redovno putuje u Rusiju – nek se nađe 😉.
Prenosim dio priče, ne mogu više naći ime tog čovjeka, ako želi molim da se javi:
„Prošle godine početkom aprila sam dobio žulj, otvorenu ranu, na lijevom tabanu. Nakon toga počinjem ići u hiperbaričnu komoru. Polovinom juna, dok sam još išao u hiperbaričnu komoru, danima imam temperaturu oko 38 do 39 stepeni. Doktor koji radi u odeljenju komora ne reaguje na tu moju temperaturu.
Dobijam gangrenu na stopalu i odsjecaju mi srednji prst, vade nekoliko kostiju iz stopala. Dan prije mi je prst potamnio i primam infuziju sa antibiotikom. Prst mi je već zahvaćen upalom, a doktor mi reče da dođem prekosutra na previjanje. Međutim, odlazim do moje porodične doktorice i čim je vidjela nogu odmah sam dobio uput za hirurgiju gdje mi isto veče odsjecaju prst.
Nakon mjesec dana ponovo dobijam upalu tkiva na nozi, flegmonu, i ostajem u bolnici šest dana. Stopalo je bilo potamnilo. Primam tih dana infuziju sa četiri antibiotika. To su neki bolnički antibiotici kojih nema kupiti u apoteci. Izlazim iz bolnice bez hirurških radova.
U oktobru dobijam ortopedske cipele. Od novih cipela dobijam ranu i na desnoj nozi. Nikakvu bol ne osjećam zbog dijabetske polineuropatije. Rana je na palcu. Idem na previjanje dva puta sedmično, medicinska sestra mi previja lijevu nogu i kažem joj da imam i ranu na palcu desne noge. Zbog novih cipela. Doktorica koja je sjedila bočno dva metra od stola za previjanje sluša to, nije se ni okrenula, nego je samo rekla:"Hoće to od novih cipela".
Načelnik odjela mi je pogledao taj palac i prepisao terapiju. To na palcu je zaraslo nakon dva mjeseca. Noga je stalno ogromna. Otečena. Iz rane na tabanu stalno curi tečnost. Pola sata nakon što me previju sve je već procurilo kroz zavoj. Dolazi Nova godina i previjalište nije radilo nekoliko dana, pa onda još Božić. Pitam u previjalištu kako će raditi za Novu godinu. Da ne bi dolazio preko praznika stavljaju mi na taban vodonepropusni metalizirani flaster veličine pola stopala koji zatvara svu ranu.
Nakon četiri dana noga počinje da smrdi. Skidam flaster, a ispod flastera potop. Rana je curila, tečnost nije oticala nego se je skupljala između flastera i noge. Koža na stopalu se odvojila od noge u površini gdje je bio taj flaster. Smežurala se zbog stalne vlage. Idem u drugu bolnicu kod doktora sa plastične hirurgije. Najavio mi je mogućnost odsjecanja noge. I pita me da li mi je ikad rađen bris noge i antibiogram. Nije nikad.
Nakon nekoliko dana, rezultati brisa noge, nalaze mi neku bolničku stafilokoku. U međuvremenu dobijam temperaturu, 38 do 39. Površina stopala gdje je bio flaster pocrnila. Opet gangrena. Opet hirurgija, ortopedija. Četiri dana primam antibiotike u infuziji i nakon toga odsjecaju mi dio tabana i vanjsku stranu lijevog stopala. Tačno onaj dio koji je bio pod metaliziranim, vodonepropusnim flasterom. Ležim na hirurgiji, i pišem u ovoj grupi, i na moj komentar odgovara Milijana Čegar. Tako smo se i upoznali, i ona mi reče da je njoj pomogao lijek Zeljonka.
Nabavio sam ga nakon nekoliko dana. Osmog februara, petak, idem na kontrolu na hirurgiju i doktor ortoped mi reče da će mi odsjeći nogu. Da uzmem bolničku uputnicu i da dođem u ponedeljak na ortopediju. Noga je bila u katastrofalnom stanju. Smrdila je, bila otečena i plavo crvena. Isti dan pokazujem lijek Zeljonku načelniku ortopedije. Njegov odgovor je :"Gdje si to našao? To je najbolji ruski lijek. To je lijek broj jedan za ovakve rane. To preporučuju svi doktori ortopedi u Rusiji". Mislim se; dolazim ovdje od aprila, a sada je februar. Gdje si bio do sada.
Taj petak stavljam Zeljonku na nogu, subotu i nedelju. U ponedeljak odlazim na hirurgiju. Po dogovoru za amputaciju. Načelnik ortopedije, koji mi je odsjekao dio stopala dvadeset dana prije toga, pogleda nogu pa reče:" Pa ova noga nije tako loša". Objasnio sam mu da je ovo zelenilo noge zbog Zeljonke koja farba nogu u zeleno. Reče da dođem za dva dana.
U srijedu pogleda on nogu pa poče da poziva druge doktore da vide kako moja noga zarasta. Još jednom kontrola za sedam dana, pa onda kontrola za dve sedmice, pa kontrola za tri sedmice. Što je noga u boljem stanju to su duži periodi između kontrola. Juče mi reče da je rana odlično i da se rana zatvara.
Otpustili su me iz dnevne bolnice, jer koristim lijek koji nije registrovan u BiH. Na jednoj od kontrola načelnik ortopedije mi je rekao da sam imao upalu mišićnih ovojnica i još nešto na latinskom, a što nisam zapamtio, a on zbog toga odsjeca nogu. Kad je meni odsjekao ovo na stopalu, kaže, razmišljao da li da mi odsječe nogu ispod koljena, ali je pustio nekoliko dana da vidi kako će se noga oporavljati.
U martu mjesecu ponovo dobijam temperaturu. Visoku. 39. Noga počinje da boli. Otiče, mjenja boju. Tamni. Dobijam terapiju, injekcija pencilina i injekcija garamicina, i još neki antibiotik koji sam pio. Dvanaest dana po dve injekcije i petnaestak dana oralnih antibiotika. Noga mi je bila otečena od novembra 2017, ali sada je otok noge bio ogroman. Nakon terapije noga dolazi u normalne dimenzije i dobija normalnu boju kože. Kao prije godinu i po. A prije godinu dana sam pitao doktora u previjalištu u Trapistima da li šta treba raditi zbog otoka noge. Odgovor je bio da je moja noga bolesna i da ima pravo da bude otečena.
I nakon silnih peripetija, sa otečenom nogom od novembra 2017, sa otvorenom ranom od aprila 2018, rana na nozi se je smanjila na oko 4 cm.kv. kao što reče juče načelnik ortopedije rana se zatvara. Svakodnevno previjanje kod kuće, pranje noge, dječiji sapun, hidrogen, fiziološki rastvor, Zeljonka, previjanje. U Trapiste više ne idem. Samo na kontrolu kod načelnika ortopedije u UKBC. U rani je novo meso, nova koža. Tamo gdje još nije zaraslo rana se popunjava sa novim mesom, tj dubina rane se smanjuje. Smanjio sam broj kompresa kod previjanja, jer rana još malo curi. Nadam se da će zavoj uskoro biti suv kad ga skinem.
Od prošle godine, od aprila, koristim nove inzuline, Viktozu ujutru, tri puta dnevno Apidru i naveče Toujeo. I šećeri su malo povišeni, a što je za mene napredak, jer ih sa starim inzulinima nisam mogao nikako kontrolisati.
Za ovih deset mjeseci odkako mi noga krvari (odnosno trinaest mjeseci od kako su počeli problemi sa nogom) prešao sam zbog noge preko 3000 kilometara, potrošio benzina koju hiljadu maraka, na zavoje, gaze, jod, hidrogen, fiziološki rastvor itd. potrošio malo bogastvo. Popio sam ogromne količine ljekova. Bio sam u baro komori 60 puta. Dva puta mi je rađena parcijalna amputacija stopala zbog gangrene. Ležao u bolnici više puta. Nogu su pregledavali ortopedski hirurzi, vaskularni hirurzi, sa klinike za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju i još oko desetak drugih specijalista. Napisano hiljadu riječi na latinskom. Život mi se sveo na bolnicu u Trapistima, hirurgiju, stara bolnica, hirurgija, nova bolnica, porodični ljekar, Poliklinika, kontrole i komisije, Higijensko, apoteka. Dnevno sam bio do u četiri čekaonice ispred raznih ambulanti. Na bolovanju sam jako dugo. Van upotrebe.
Juče sam otpušten iz bolnice, na otpusnoj listi je napisano da je počelo zarastanje noge.
Eto, gospodo, mi koji imamo istu bolest, ovo je priča o jednom dijabetesnom stopalu.“
