Serijal Dijabetičko stopalo 2/5
Zamišljam krvožilni sustav u zdravim nogama kao dolinu Neretve. Velika rijeka, sve manji i manji kanali, voda brbori, biljke bujaju, mandarine mirišu, milina. Kod dijabetičara obale su erodirane, neki su kanali puni smrdljivog mulja, neki potpuno presušili. Biljke venu, zemlja je ispucala i suha, mjestimice potpuno gola.
Rastužuje me kad pomislim koliko je truda potrebno za HbA1c 6, a dijabetičke komplikacije svejedno su se kod mene pokazale neizbježnima. Sada već preko 20 godina imam dijabetes koji nesmiljeno troši moje životne resurse – vrijeme, energiju, volju, snagu, emocije i misli. Da sam manje ulagala u samokontrolu, vjerojatno bi bilo i gore. A i starost i propadanje neizbježno je svakome bez obzira na trud. Vrijeme nikog ne štedi, zašto bi poštedjelo mene?
Dakle, nakon puno godina dijabetičkog staža počnu se dešavati promjene na stopalima koje dijabetičaru zagorčavaju život:
- smanjenje ili gubitak osjeta (periferna neuropatija)
- promjene nastale zbog izloženosti pritisku kao što su crvenilo, žuljevi, krvarenje ispod žulja ili natiska, napuknuća kože (ragade) i druge lezije kože
- koštani deformiteti stopala (npr. istaknute glavice na kostima prstiju stopala)
- oslabljeni ili odsutni puls na arterijama stopala (periferna vaskularna bolest)
- patološke promjene na noktima (trofičke promjene, urastao nokat, gljivična oboljenja i drugo)
- amputacija prstiju, stopala, a onda i potkoljenice
Uzrok svega ovoga jest regulacija šećera u krvi. Sad, koliko se dobrom regulacijom smatra dovoljno dobra regulacija, nešto je oko čega se većina dijabetičara, dijabetologa ni psihologa ne može složiti. I ja o toj temi često debatiram. Samo u trenucima kristalne jasnoće i okrutne iskrenosti, priznajem sama sebi da je svaki šećer veći od 5,5 povišen. "For people without diabetes, the normal range for the hemoglobin A1c level is between 4% and 5.6%."
Dijabetes imam od svoje 20. godine, ukupno 23 godine. Od toga sam prvih deset godina bila opuštenija i imala HbA1c oko 8, idućih 5 godina HbA1c mi je bio oko 7 i sada već godinama uspijevam imati HbA1c oko 5-6. Ne čini mi se baš tako jako loše, a ipak nije dovoljno dobro. Počela sam osjećati dijabetičke komplikacije na nogama; stopala su mi pretjerano hladna, jako osjetljiva na tvrdu obuću, koža ispucala, a ljetos sam upoznala i noćne grčeve.
Ljeto je prošlo, kao što sva ljeta prođu. Uspjela sam sama otkriti kako da se riješim noćnih grčeva, prestala sam nositi sandale i nabavila neoprenske ronilačke čarape za kupanje u moru. Za to čovjek isto mora imati živce; veliki flaster koji prekriva senzor CGMS-a na dnu leđa, krug plastike od pumpine kanile na bedru, kupaći kostim i čarape na nogama. Ali držala me borbenost i vjera da će sljedećeg ljeta biti bolje.
Kad je došla užurbana zagrebačka jesen, uputila sam se na najlogičnije mjesto – Vuk Vrhovac, sa željom da mi pomognu "popraviti" noge. Doktorica koja me primila bila je zaista ljubazna i potrudila se napraviti kvalitetan pregled. Cijenim to, zaista. Ne trpim neugodne doktore i ne razumijem zašto bi ih itko trebao trpjeti. Na Vuku se s tim zaista nisam susrela, ali druga stvar koju priželjkujem jest da mi pomognu. Tu bi već mogli biti uspješniji.
Što je pregled pokazao? Puls na stopalima i dalje imam, to znači da su veće žile u redu, stradale su samo one najsitnije. Temperatura stopala preniska je, a to pokazuje lošiju prokrvljenost. Kada je prokrvljenost loša, živci ne mogu dobiti kisik ni hranjive tvari, a bez živaca ne možemo osjećati niti upravljati nogama. Tako mi je doktorica rekla da zažmirim, uhvatila me za srednji prst i pitala me koji prst stišće. Ja sam osjećala stisak, ali nisam imala pojma na kojem prstu pa sam bubnula 'mali prst'. Onda bi stisnula prstenjak, a ja bih rekla 'kažiprst'. Jedino sam za palac bila sigurna.
Zatim je doktorica prislonila vibrirajući štapić na stopalo i upitala me osjećam li vibraciju. Osjetih je doduše, ali jedva, kao da sam još uvijek u onim neoprenskim čarapama. Još je sestra neke elektrode ili nešto slično prikopčavala, ne sjećam se više. Uglavnom, zaključi doktorica da su oštećenja minimalna. "Super", kažem ja, "i što sad?" - "Baš ništa, javite se kad budu veća."
Nemam srca kritizirati ljubazne ljude, a ni volje beskorisnima objašnjavati da ne bi trebali biti beskorisni. A kad nemaš volje za borbu, imaš samo opciju da podviješ rep i kažeš 'hvala i doviđenja'.
Kraj drugog dijela...
Anketno pitanje:
