Serijal Dijabetičko stopalo 4/5.
Na zimu me uhvatila malodušnost, razmišljala sam o tome kako je sve uzaludno, na kraju čovjek opet poklekne. Svatko na nečemu, ja ću možda na nogama koje me zabrinjavaju, a nisam više sigurna kako si pomoći. To je vjerojatno kriza srednjih godina koja pogodi jednako i zdravog čovjeka, samo kad imaš kroničnu bolest koju cijeli život tegliš, sve je još izraženije. Ako je problem u krvožilnom sustavu, trebala bih se sada na to usmjeriti, a ne na šećer, al bila sam bezvoljna.
Stvaranju novih žila i širenju starih pomaže vježbanje. Prvenstveno vježbanje koje dovede neki dio tijela do nedostatka kisika (hipoksije). Na primjer svaki dan pedaliram lagano biciklom na posao, al to nije dovoljno. Hipoksija nastaje kad vježbaš do točke kada ne možeš više. Na primjer hodaš stepenicama i noge postaju sve teže i teže. U trenutku kada ne možeš više, osjećaš stezanje, bol, peckanje ili drhtanje u nogama, moraš stati i odmoriti da se cirkulacija vrati i mliječna kiselina raziđe. E i to je ključno, ako ne staneš nego napraviš još par koraka, to su koraci u hipoksiji koji utječu na žile. Dr. Bernstein tvrdi u svojim predavanjima o vježbanju da npr. treba dizati utege toliko puta koliko ide i onda kada više ne ide npr. još pet put odradiš i tih se pet put konta za krvožilni sustav.
Razmišljam i o malim Ciganima koji zimi hodaju bosi. Dal im upravo to pothlađivanje nogu pomaže da se žile rašire il i oni s vremenom iskuse polineuropatiju, samo što ne pišu blog pa ih nema tko čuti? Na više znanstvenoj razini, eksperimente s disanjem i hladnoćom radi Iceman Wim Hof.
Rusi i Finci se kupaju u zaleđenoj vodi, čak i među Dalmatincima postoji običaj kupanja u zimskom moru, jel to znači da imaju manje ili više slučajeva loše cirkulacije u nogama? O svemu ovome sam vjerojatno trebala razmišljati dok su noge bile potpuno zdrave, a sad mi treba neka druga opcija. Vježbam ja cijeli život, trenutno bicikliram svakodnevno i idem u teretanu, al teško je puno vježbati kad su ti noge teške. A ako pomislim na toplo hladne kupke ili kupanje u ledenom moru, odmah se sjetim grčeva. Takve preporuke mi sada djeluju više kao mučenje.
Prijateljica je preporučila firmu koja radi perifernu vaskularnu rehabilitaciju ugljičnim dioksidom.
I terapija kisikom i terapija s co2 imaju logiku dovođenja veće količine kisika u stanice. Terapija kisikom daje veću opskrbu kisika za to vrijeme dok si u komori i to je super. Također ako čovjek ima otvorenu ranu, kisik ubija anaerobne bakterije koje mogu biti na rani i na taj način ranu čisti. Kod terapije s co2, logika je obrnuta, al čini mi se da isto drži vodu.
Noge se stave u okolinu koja nema kisika uopće pa žile svim silama pokušavaju doći do kisika. Tako da se stvaraju nove žile (angiogeneza) i stare se žile proširuju. Na primjer kada čvrsto stisneš neki dio tijela, npr. ruku, koža pobijeli jer nema kisika. Ali kad pustiš ruku koža dobije dodatan dotok kisika i zato se zarumeni. Kod otvorenih rana ti pak pomaže s aerobnim bakterijama. Tako da sve ima svoje i koliko vidim, nijedno nije dugotrajno rješenje nego ga je potrebno obnavljati.
Nije mi se dalo ići i pretpostavljala sam da će biti gubitak vremena kao i pregled na Vuku Vrhovcu, ali muž me uporno gurkao. Donijela sam odluke:
moram se brinuti o sebi,
nikad nije vrijeme za predaju, odgađanje ni zanemarivanje,
svaki zdravstveni problem koliko god malen ili velik bio zaslužuje pažnju,
isplati se ulagati novac u zdravlje,
isplati se ulagati vrijeme u zdravlje.
Zato mi je bolje da se pokrenem i otkrijem čemu služi i dal' PVR terapija radi.
