Serijal Dijabetičko stopalo 5/5.
Sam PVR tretman izvodi se u ugodnoj atmosferi i s ugodnim osobljem. Ništa ne boli. Zahtijeva vremena pa sam najprije morala odlučiti da ću se opustiti i to vrijeme smatrati prilikom za mirovanje i za sebe. Dosta košta, ali manje od kvalitetnih invalidskih kolica. Najbitnije je pitanje bilo hoće li djelovati?
Tijekom procesa, oporavak je imao uspone i padove. Temperatura stopala malo je porasla, pa opet malo pala u odnosu na prethodni dan (provjerava se toplomjerom). Dogodilo se da nekoliko noći spavam bez čarapa jer mi je bilo prevruće, pa bih se opet vratila na spavanje u čarapama. A budući da je moj osjećaj subjektivan, teško je bilo zakleti se u napredak. Činilo mi se da je bolje, pa onda opet nisam bila sigurna je li tako. Kako je situacija postupno napredovala, tako sam zaboravljala kako mi je bilo donedavno.
Drugi ljudi koji su bili tamo sa mnom, svi do jednoga imali su gora stopala od mene. Bolovi, rane, koža čudne boje ili problematični nokti. Nikad ne bih mogla biti liječnik ni raditi s bolesnim ljudima, boljela me duša samo dok sam ih gledala i slušala. Napredak je kod njih zato bio puno vidljiviji nego kod mene. U usporedbi s njima, moja početna pozicija bila je puno bolja.
Kad sam prošla polovicu tretmana, postala sam sigurnija da se situacija poboljšava. Popravio se osjećaj topline, čizme sam počela nositi odvezane. A onda sam skužila i poboljšanje u pogledu nečega čega prije uopće nisam bila svjesna. Naime, u teretani na spravama za noge, odjednom sam mogla odraditi dvaput pa i triput više ponavljanja. I kad više ne bih mogla, to je bilo zato što sam se previše zadihala, a ne zato što bi mi noge postale olovne. Postajale su lepršave. Bila sam zadovoljna.
Gledala sam sve te starije ljude kako u bolovima ali šutke mučke odrađuju sve što treba, pa sam pomislila da možda nije u redu što ja dramim oko relativno blage dijabetičke komplikacije. A onda opet baš me činjenica što sam to tako ozbiljno shvatila i natjerala na akciju. Bolje se grude snijega riješiti dok je mala, a ne čekati da se pretvori u lavinu.
Pred sam kraj tretmana, srce mi je konačno bilo na mjestu. Činilo se da sam uspjela (odnosno da su mi uspjeli) riješiti probleme i da ću opet hodati u čizmama od sedam milja. Kadli – tko bi gori, eto je doli.
Zadnji dan terapije, spustilo se nebo na zemlju, kiša do koljena. Propustile mi krznene čizme, vratila se doma potpuno mokrih, zaleđenih nogu. Prekršila sam jedino pravilo koje su mi rekli na PVR-u: „Neko vrijeme nakon tretmana noge moraju konstantno biti na toplom. Te nove žilice koje su se stvorile mlade su i tanke kao mladice u proljeće, mraz će ih uništiti.“
E pa, i uništio ih je. I sav trud. Bila sam bijesna na sebe i svoju glupost, ali sad sam barem mogla biti sigurna da PVR funkcionira jer je pogoršanje nastupilo jako brzo i bila sam sigurna da mi je jučer bilo puno bolje nego danas.
I sad, da zaokružim priču, sjedim u kavani Dubrovnik, u centru moga voljenog uzavrelog grada i razmišljam kamo dalje?
Na jesen ponovno na PVR. Zahvalna što je Zagreb jedan od prvih europskih gradova gdje postoji ta terapija, što ta terapija funkcionira, što mogu izdvojiti novce za nju i što me obitelj podupirala i prije mojih pogrešaka, kao što me odupire i nakon njih. Nova je šansa iza ugla za svakog od nas.
