Hipoglikemija i Glukagon - svijest o važnosti i obvezi.
Bliži se 20. studeni, dan kada obilježavamo Međunarodni dan djeteta i prisjećamo se da je davne 1989. godine potpisana Konvencija o pravima djeteta. Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 8. listopada 1991. godine.
Studeni je ujedno i mjesec u kojem obilježavamo Svjetski dan šećerne bolesti. 14. studenog davne 1891. godine rođen je Fredericka Bantinga , koji je uz suradnike, primarno Charlesa Besta, zaslužan za otkriće inzulina i pretvaranje jedne smrtne bolesti u kroničnu.
Prilika je to za još jedan pokušaj senzibiliziranja dijela javnosti na prava djece, s naglaskom na djecu oboljelu od dijabetesa tipa 1 i njihov što sigurniji i ravnopravniji boravak u vrtićima i školama.
Što imamo?
Ugovore, povelje, protokole, konvencije, uredbe, direktive, odluke, preporuke, mišljenja, rezolucije, zaključke, strategije, izvješća i druge akte Europskog parlamenta, Vijeća Europe, Skupštine Ujedinjenih naroda i drugih europskih odnosno međunarodnih tijela i institucija.
Ustav Republike Hrvatske, zakone, povelje, protokole, rezolucije, nacionalne strategije, programe, upute, mišljenja, smjernice, preporuke i druge akte Republike Hrvatske.
Dio navedenih akata primarnog je karaktera, dio sekundarnog, dio nema obvezujući karakter, dok je dio obvezujućeg karaktera.
Iza ovog apstraktnog popisa konkretni su i brojčano impresivni akti! Velik je to posao! Rekli bi da su prava djece, pa i djece s dijabetesom tipa 1, bez iznimke zaštićena.
Što je s pravnim aktima obvezujućeg karaktera? Što nedostaje?
Veći dio ključnih akata Europske unije, kao i Ustav RH, uopćeno propagiraju pojedina prava („prava preživljavanja“, „razvojna prava“, „zaštitna prava“, „prava participacije“) ili sadrže određene zabrane (zabranu diskriminacije). Većini njih je zajedničko jedno, a to je da djeluju prividno, iluzorno, uopćeno i nedovoljno konkretno, ali obvezujuće.
Republika Hrvatska preuzela je i sve odgovornosti koje proizlaze iz Konvencije o pravima djeteta, a odnose se na njezino provođenje te obvezu izmjene i prilagodbe postojećih zakona i podzakonskih akata u skladu s tom Konvencijom. Njene odredbe obvezujuće su za sve građane, a u ovom kontekstu, za sve one koji žive i rade s djecom oboljelom od dijabetesa tipa 1. Za sve one koji u značajnoj mjeri utječu na stvaranje okruženja u kojemu dijete odrasta i razvija se kao ličnosti. A to su roditelji, posvojitelji, skrbnici i s njima izjednačene osobe, odgojitelji i učitelji.
Ako dužnost svih da štite djecu, zabrana diskriminacije, pravo na život, pravo na ravnopravnost, opstanak i razvoj, pravo na najvišu moguću razinu zdravlja i mnoga druga normirana prava i obveze nisu dovoljan argument za jasno artikuliranje aktivno legitimiranih osoba za skrb o djeci oboljeloj od dijabetesa tipa 1 tijekom njihova boravka u vrtićima i školama, a time i stjecanja nužnih znanja za apliciranje Glukagona, da li pravno rješenje leži negdje drugdje ili ga samo ne vidimo?
Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske. Po pravnoj su snazi iznad zakona! Ustav je temeljni pravni akt Republike Hrvatske!
Gdje je Glukagon i obveza njegovog apliciranja?
Tražimo li konkretnu odredbu u kojoj će taksativno i precizno biti sadržane riječi: „Glukagon“, „GlucaGen“, „škola“, „vrtić“, „učitelj“, „nastavnik“, „profesor“, odgajatelj“, „medicinska sestra“, „obveza“? Da li je moguće sve životne situacije normirati na potpuno precizan i nedvojben način? Nije i nikada neće biti!
Što još imamo? Gdje je tu Glukagon?
Protokol o postupanju u školi s učenicima oboljelim od šećerne bolesti.
Zakon o zdravstvenoj zaštiti, u članku 3. stavku 4. propisuje slijedeće:
„ Svaka osoba je u hitnim slučajevima obvezna pruži pomoć ozlijeđenoj ili bolesnoj osobi i omogućiti joj pristup do hitne medicinske pomoći.“
U Preporuci o zaštiti prava djece u odgojno-obrazovnim ustanovama (za 2014./2015.) i Izvješću o radu pravobraniteljice za djecu za 2015. godinu navodi se slijedeće:
„Pružanjem prve pomoći djetetu u slučaju dijabetičke kome bavili smo se tijekom 2014. i 2015. godine što je rezultiralo prihvaćanjem naše preporuke koja je utemeljena na stručnom mišljenju HZJZ-a i stručnom mišljenju Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac“, Referentnog centra MZ-a za dijabetes, o čemu smo izvijestili u prošlogodišnjem izvješću. Podsjećamo kako je povod našem djelovanju bila prijava zaprimljena u 2014. godini o zabrinjavajućem stavu u jednoj osnovnoj školi da djelatnici škole, u slučaju teške hipoglikemije, ne mogu injicirati glukagon djetetu, budući da oni nisu zdravstveni radnici. Budući da i u ovom izvještajnom razdoblju bilježimo prijavu koja se odnosi na ovu problematiku, ponavljamo kako iz stručnih mišljenja navedenih relevantnih zdravstvenih institucija proizlazi da se primjena glukagona u slučajevima hipoglikemijske kome ili teške hipoglikemije kod osoba koje boluju od šećerne bolesti tipa 1 ubraja u mjere prve pomoći koje su građani dužni pržiti prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, ne pripada u zahtjevne medicinske postupke i redovito se provodi među članovima obitelji i prijateljima oboljelih od šećerne bolesti liječenih inzulinom. Edukaciju školskih djelatnika o primjeni glukagon-a mogu izvršiti nadležni timovi školske medicine, a apriorno odbijanje primjene glukagon-a u školama od strane njezinih djelatnika predstavljalo bi diskriminaciju djece oboljele od šećerne bolesti tipa 1, u odnosu na zdravu.“
Članak 123., stavak 1., Kaznenog zakona sadrži slijedeću odredbu:
„Tko ne pruži pomoć osobi u životnoj opasnosti, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe i drugoga, kaznit će se kaznom zatvora do 1 godine.“
Kako postojeće obveze učiniti vidljivim, praktičnim i djelotvornim?
Dok svjedočimo inicijativama i brojnim novinskim napisima koji su javnost još jednom podijelili na dva dijametralno suprotna tabora, one „za“ i one „protiv života“, s pravom si postavljamo pitanje što je s djecom oboljelom od dijabetesa tipa 1. Nemaju li ona pravo na život i otklanjanje svake potencijalne, poznate, opasnosti od njegove ugroze. Da li mi to život štitimo od začeća do rođenja, a nakon toga nam postaje svejedno ili?
Postoji vrijeme u životu svakog problema kad je dovoljno velik da ga vidite, a dovoljno mali da ga riješite.
Mike Leavitt
A do tada: Ignorantia iuris nocet.
Anita Šlogar @ 
Izvori: Europski parlament, Vijeće Europske Unije, UNICEF, Pravobranitelj za djecu, Ministarstvo zdravlja, Vlada RH, Narodne Novine
