Sigurna sam da ste čuli citat Oscara Wildea ,,Budi svoj, svi ostali su već zauzeti’’. Poruka je vrlo jasna i ideju je lako podržati – naravno da želiš biti svoj. Biti jedinstven je super. Budi osoba kakva bi trebao biti!
U našoj se kulturi ovakve poruke uvelike promiču. Vidimo ih na društvenim mrežama, otisnute na majicama i torbama, koristimo ih u razgovorima.
Ali kako to da su upravo ljudi koji redovito čuju i koriste te poruke isti oni koji su nezadovoljni vlastitim životima ako se ne uklapaju u standard trendovskog ili čak tipičnog?
Više nego što bismo to željeli priznati, skrivamo svoje jedinstvene karakteristike i darove samo kako bismo izgledali kao naši prijatelji ili onako kako nalaže popularna kultura.
Tinejdžeri naročito imaju tendenciju snažno osuđivati i sebe i druge. Mnogi će tinejdžeri poduzeti sve mjere koje mogu samo kako bi izbjegli privlačenje pažnje zbog toga što su “drugačiji” jer pretpostavljaju da će time navući osudu drugih.
Biti “drugačija” nakon dijagnoze dijabetesa tip 1 (T1D)
Sada zamisli kako je to odrastati s dijagnozom dijabetesa tip 1 u ovakvoj kulturi. Iz iskustva ti mogu reći da nije jednostavno. Skrivanje injekcija i mjerenja glukoze jer si prestravljen mišlju da će te drugi isključiti iz svoga kruga ili da će te ismijavati. Pomicanje granica medicinske sigurnosti i brige o sebi samom kako bi izbjegao pozornost. Skrivanje velikog dijela svojega života čak i od najbližih prijatelja iz straha da će te drugačije tretirati i da će se drugačije odnositi prema tebi.
Sve sam to prošla. I ne želim se nikada tamo vratiti. Nadam se da ću time što dijelim svoju priču s vama pomoći barem nekome da se oslobodi srama koji sa sobom nosi dijagnoza dijabetesa T1D i da će uvidjeti kako može pozitivno utjecati na svijet oko sebe.
Izazovi dijagnoze T1D i kako se nositi s njima
Moj život nikada nije izgledao “tipično”. Kada sam imala 6 godina, dijagnosticiran mi je T1D. Također, bila sam prva s dijagnozom dijabetesa u svojoj obitelji pa je trebalo nekoliko godina dok nisam počela osjećati da je moj život normalan.
Tijekom jednog od prvih predavanja o T1D kojem su prisustvovali moji roditelji, rečeno im je da ću morati biti na nevjerojatno strogom režimu inzulina i rasporedu prehrane, što je značilo da nema injekcija između moja tri obroka dnevno. Moji roditelji naprosto nisu imali iskustva kako bi znali koliko je to pogrešno.
Školska događanja i rođendanske zabave bili su pravo iskušenje jer sam morala paziti da se vrijeme jela na zabavi podudara s mojim obrokom. Ako to nije bio slučaj, dobila bih Jell-O bez šećera. Ako bi mi u igri s prijateljima naglo pao šećer, našla bih se kako sjedim postrani i pijuckam sok.
Bile su mi potrebne godine kako bih uvidjela koliki je učinak na moje psihološko zdravlje ostavilo izostavljanje, dok je sve što sam ikada željela bilo uklopiti se i biti “normalno” dijete.
Skrivala sam T1D od svojih prijatelja
I ja, kao i tisuće drugih s dijagnozom T1D, provela sam previše vremena svojega života misleći da me T1D čini drugačijom na negativan način. Kada sam krenula u srednju školu, po prvi put sam u potpunosti sama kontrolirala šećer i inzulin i pobrinula sam se da apsolutno nitko ne sazna za to.
Kako sam stjecala nove prijatelje, nikada nisam nikome spomenula dijabetese. Ako bi prijatelji razgovarali prije ručka, priključila sam im se, iako je to značilo da propuštam priliku za injekciju prije početka sljedećeg sata.
Ponekad, unatoč svim svojim nastojanjima da isključim svaki alarm, Dexcom bi se oglasio tijekom sata, a ja bih zadržala dah u strahu nadajući se da nitko neće primijetiti otkud zvuk dolazi. A najgore od svega, kad god se ukazala prilika za “junk” hranom, jela bih ju zajedno s drugima, pa čak i ako bi to značilo da će mi šećer otići u nebo.
Mrzila sam biti “drugačija”, pa sam se pobrinula da nitko nikad ne sazna da jesam.
Što bih rekla mladoj sebi
Skrivanje T1D napravilo je totalni kaos od mojega života. Postala sam rezistentna na inzulin, borila sam se sama sa sobom kako bih uživala u društvenim interakcijama, nedostajalo mi je energije za svakodnevne aktivnosti, a nepostojeću motivaciju za vježbanjem da ni ne spominjem.
Tek sada, gledajući unazad na svoje srednjoškolske dane, mogu shvatiti kako me je odbijanje moje različitosti koštalo propuštenih prilika koje bi pozitivno utjecale na mene ili, što je još važnije, omogućile mi da pomognem drugima.
Kad bih se mogla vratiti u prošlost, mladoj sebi poručila bih tri stvari.
Kada je T1D pod kontrolom, osjećam se odlično.
Prvo, pravilno upravljanje s T1D, uz odabir zdrave prehrane i tjelovježbu, može dovesti do toga da osobe s T1D imaju zdravije tijelo nego neke osobe bez dijabetesa. To što imam dijabetes ne znači da sam bolesna. To samo znači da se moram brinuti o sebi drugačije od većine ljudi. I iako T1D može biti naporan suputnik s kojim se moramo nositi svaki dan, postoje i mnoge pozitivne zdravstvene dobrobiti koje dolaze s njim.
Na primjer, jedna ogromna prednost brige o sebi na ovaj način jest ta da mogu pametno tempirati razinu šećera u krvi kako bih izbjegla nagle padove, te uz kontinuirano mjerenje glukoze i kontrolu unosa ugljikohidrata, mogu optimizirati svoju razinu energije i fizičku spremnost.
Toliko ljudi bi voljelo imati takvu mogućnost, a ja sam ju svjesno odbacivala samo kako bih bila kao i svi drugi. Otkad sam prihvatila da se o sebi trebam brinuti na svoj, poseban način, osjećam se tisuću puta bolje, kako fizički tako i mentalno.
Tajiti dijabetes je stresno.
Drugo, iznimno je mentalno štetno skrivati, kao nekakvu duboku i mračnu tajnu, dijagnozu T1D. Suočavati se s T1D svaki dan, cijeli dan, samo po sebi je mnogo. Osjećaj da niste u mogućnosti podijeliti taj teret ni sa kim drugim uzrokuje ogroman stres vašem tijelu.
Nisam ni bila svjesna stresa koji osjećam dok nije počeo ostavljati trag na svakom aspektu mojega života. Onoga dana kada sam počela govoriti o svojoj dijagnozi prijateljima, osjetila sam kako se s mene diže ogroman teret.
I znate što još? Svi do jednog pravog prijatelja i dalje su tu, brinu se o meni na isti način kao i prije. Zapravo, gotovo sva prijateljstva su osnažena jer pitanja koja bi mi prijatelji postavljali o T1D često bi dovela do dubljih i smislenijih razgovora.
Svatko ima svoju borbu.
I na kraju, riječima moje mame, “Svatko ima nešto”. Svijet nije savršeno mjesto i svaka osoba ima svoja iskušenja i borbe. Neke su fizičke, neke društvene, neke emocionalne, neke duhovne – popis je beskrajan. Ispalo je da je T1D moje “nešto”.
Ništa mi nije donijelo više mira od ove spoznaje. Kada sam sve svoje vrijeme trošila razmišljajući o tome koliko želim biti poput ljudi oko sebe i imati njihov “savršen” život, osjećala sam se jadno i sažalijevala sam samu sebe.
Od tada moja se perspektiva toliko promijenila. Biti otvoren i iskren s ljudima o svojim borbama čini nevjerojatne stvari za vaš odnos. Jako sam zahvalna što vam mogu reći da me je nekoliko ljudi tražilo da razgovaraju sa mnom o svojim kušnjama.
Iako se nitko od njih ne suočava s dijabetesom, činjenica da sam se suočila s nečim teškim i da stalno prevladavam zapreke, potaknulo ih je da požele razgovarati sa mnom. Slušala sam ljude kako mi govore o obiteljskim problemima, kako tuguju zbog smrti roditelja, o strahovima zbog selidbe na drugi kraj svijeta, o izgubljenim prijateljstvima, tuzi zbog gubitka kućnih ljubimaca, slušala sam o gubitku vjere i sumnji u svoju osobnu vrijednost.
Za mene, prilika da budem pozitivan glas potpore i ljubavi ljudima i prijateljima koji mi se otvore čini T1D vrijednim svega.
Prepoznaj koliko si snažan!
Živjeti u kulturi u kojoj se stalno uspoređujemo veoma je zahtjevno i izazovno. Izaći iz kalupa normalnosti i prihvatiti svoje posebnosti nije nimalo lako. Znam koliko je zastrašujuće biti drugačiji, posebice kada je to zbog T1D koji ionako nije bio tvoj izbor.
Ali, oslobađajući osjećaj na svijetu je prihvatiti sebe kakav jesi, bilo s T1D ili nečim drugim.
T1D može biti dar ako ga tako odlučite prihvatiti. Znam koliko je potrebno snage i zrelosti, posebice dok si tinejdžer, da se pristupi dijagnozi T1D s nesebičnom perspektivom i sa zahvalnošću.
Kada govorimo o T1D, ne govorimo samo o preživljavanju s dijagnozom. Vaša osobna priča, vaša bol i proživljena iskušenja, vaši trijumfi i pobjede, mogu vam poslužiti da se povežete s drugima, da im budete podrška, da budete iskra koja im je potrebna da vide nadu i svjetlo u ovome svijetu.
Autorica: Ansley Smith, tekst je preuzet i prilagođen sa stranice Beyond Type 1
