Koliko se često osjećate iscrpljeno pod teretom svakodnevnih obaveza? Jeste li nezadovoljni svojim odnosima u zajednici i podložni naglim promjenama raspoloženja? Koliko često osjećate strah, tjeskobu, zabrinutost?
Svi ovi simptomi u modernom, ubrzanom svijetu mogu se smatrati popratnom pojavom takvog načina življenja. Problem stvara neodržavanje mentalne higijene. Često nismo ni svjesni da imamo određeni problem sve dok se naše ponašanje ne počne manifestirati kroz neželjene posljedice. Također, čest je obrazac potiskivanje problema zbog nelagodnih osjećaja koje problem izaziva. Dodamo li još i dijabetes menadžment, lako je zaključiti kako osobe s dijabetesom uz sve izazove svakodnevnice imaju još jedan „full-time job“.
Koliko je zapravo bitno konstantno prihvaćanje sebe?
Ako krećemo od pojedinca koji je zadovoljan i uspješan, on svojim stavovima i energijom ima moć mijenjati svoju okolinu. Uzmimo da se u jednoj prostoriji nalazi više ljudi s kojima nakratko popričate, oni pozitivnog duha na vas će prenijeti svoje dobro raspoloženje, a ukoliko je i vaše raspoloženje dobro, samo će ga još i potaknuti. No ukoliko naletite na osobu negativnih stavova i iskustava, koja ne uviđa koliko je sama kriva za ostanak u svojoj naučenoj bespomoćnosti, vjerojatno će ta osoba prenijeti dio svoje negativne energije i na vas.
Razmislite koja od ovih dvije osobe želite biti vi
Osobe s manjkom motivacije, negiranjem i zanemarivanjem svoje bolesti izložene su depresiji.
Što za mene kao osobu s dijabetesom znači depresija, iz vlastitog iskustva? Znači osjećaj manje vrijednosti, osjećaj srama, krivnje i jedan začarani krug misli. Osobe s konstantnim osjećajem panike, straha od nepredvidive budućnosti vezane uz dijabetes i komplikacije koje nosi izložene su obolijevanju od anksioznih poremećaja.
Što za mene kao za osobu koja sam proživljavala anksioznost u svim fazama svoje bolesti ona znači? Znači neprestan osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti, osjećaj izoliranosti i povlačenja.
Zadnji, ali ne i manje važni, su poremećaji u prehrani.
U mom slučaju dijabetes je pratio pubertet i adolescenciju, faze u kojima smo veoma kritični prema sebi, nemamo izgrađen identitet ni stabilne odnose i ne sviđa nam se većina dijelova našeg tijela. Tu su još i mediji koji nam još suptilno nameću kriterije ljepote koji su obećanje sreće. Pri takvom pritisku lako si je nametnuti mnoštvo kompleksa. Ono s čime sam ja imala problem bilo je neprihvaćanje bolesti. Mladi ljudi ne vole pravila ni obaveze i žele biti slobodni u svom buntu.
Imam 18 godina. Sjedim na školskom zidiću i baš ću umjesto jabuke pojesti taj masan čips od paprike i baš ću preskočiti večeru kako bih što bolje izgledala na spoju sa super zgodnim dečkom koji me nakon mjesec dana iscrpljujućeg dopisivanja konačno pozvao u kino. Naravno da nema šanse da se ubodem u trgovačkom centru dok si tražim taj „extra small“ zadnji broj kupaćeg kostima na brutalnom sniženju. Sve te situacije i HbA1c je 8.0 i onda sam u bedu al' ono, mlada sam, ne osjećam nikakve zdravstvene tegobe osim povremene mučnine ako mi je glukoza iznad 15 mmola/l. E da, još me povremeno opere depresija koju liječim još većim buntom i divljanjem. Pijem puno kave jer me brzo zasiti, a i super je jer onda ne trebam doručkovati, imam puno energije i osjećam se super mršavom. I tako lagano počinjem gubiti na težini, gubim apetit i znam da se ne osjećam dobro, no nije mi jasno zbog čega i vjerujem da je zbog emocionalnog stanja. Zato prebacujem svoj odgovor na krug ljudi koje poznajem i odjednom mi oni počinju bivati sve dalji. Još ne shvaćam da su moje promjene raspoloženja vapaj tijela da se probudim i brinem za sebe na ispravan način. Svi problemi su najednom prebačeni „vani“, nitko mi više ne odgovara. Ne shvaćam da sam najveći neprijatelj sama sebi.
Ovo je jedan od primjera poremećaja prehrane, a varijacija na tu temu ima mnoštvo. Svi poremećaji počinju u psihi u vidu pogrešnih obrazaca razmišljanja, koje onda slijede i negativni obrasci ponašanja. Poremećaj znači odstupanje od pravila prema kojima neki sustav provjereno funkcionira.
Iako je ova tema na papiru jednostavna, u stvarnom životu je dugoročno veoma opasna i ozbiljna te može poremetiti brojne funkcije organizma, a tako i dovesti do kroničnih komplikacija ukoliko se ne osvijesti i adekvatno ne liječi.
Ograda: nisam psiholog ni psihijatar niti sam medicinske struke. Samo sam osoba koja je preživjela mladost i dijabetes.
Op. Ur. Potražite još jedan odličan Tarin tekst pod naslovom:
