Slatki pozdrav! Moje ime je Lucija. Imam 27 godina i dolazim iz Osijeka. Po zanimanju sam socijalna radnica, trenutno pripravnica u Područnom uredu u Đakovu. Moje, ne tako davno, otkrivanje dijabetesa tip 1 inicirano je mojim hipohondarskim insinuacijama koje su dovele do toga da sam samu sebe poslala doktorici opće prakse. Tamo mi je izmjerena vrijednost glukoze u krvi od 26mmol/L, a koja je donijela šok, promjenu i prilagodbu na novu dimenziju života.
Otkrivena kronična bolest u 24-oj godini života, kad sam svoje životne navike već usvojila, nije laka, ali ne preostaje mi ništa drugo nego posložiti prioritete, prihvatiti ovaj životni izazov i nositi se najbolje moguće s njim.
Šok, sto pitanja, nedovoljno znanja, izazovi, briga - to je sve ono što sam tada ponijela iz bolnice, ali, srećom, stižem u okruženje puno podrške, i obitelji i prijatelja, a to je ono što ne dobiješ u vrećici s inzulinom, lancetama, iglicama i priručnikom koji iznosiš iz bolnice, a podjednako je bitno. Svakim danom sam im zahvalna što je tako jer drugačije ne bi funkcioniralo.
Osim velike podrške, moram pohvaliti i sebe i svoju disciplinu oko svega. Važno je biti ponosan na sebe u ovom procesu jer nije lako, niti će ikada biti, no uz snagu, volju i disciplinu može biti puno lakše. Uz male preinake, izlaskom iz bolnice vraćam se u svoj normalni život. Ova bolest nije niti malo laka, ali izvlačim zahvalnost čak i iz nje jer su se moje životne navike promijenjene, naravno na bolje.
Prilagodba kreće brzo jer ti dijabetes ne daje puno vremena pa je brza i mudra reakcija najbolje što se može učiniti. Svakim danom učim i svakim danom radim na sebi. Izlasci, druženja i sve moje uobičajene aktivnosti su i dalje tu, pa čak i učestalije negoli ranije. U bolnici su se šalili da ću morati nositi veću torbu od dosadašnjih sićušnih koje obožavam kako bi mi stalo sve potrebno za mjerenje, inzulin i ponešto slatko, ali, evo, ja nosim još manju negoli prije i sve je okej.
Senzor na mojoj desnoj ruci (lijeva mi ga ne voli baš) novi je modni dodatak odjevnim kombinacijama za izlaske. Ne uklapa se uz svaku, ali mi spašava život. Najveći strah mi više nije visina, nego jesam li u kinu ili McDonald'su dobila colu zero pa ju prijatelji moraju uspoređivati sa svojom „običnom“. Također u izlascima, na koncertima i manifestacijama dežurna sam spasiteljica s bombonima u torbi ukoliko nekom pozli.
Znate kako se kaže da se ženu ne pita za godine? E, pa mene se ne pita za vrijednost šećera. Sve su to čari ove bolesti i nošenja s istom, ali jednostavnost je u tome da ju prihvatimo i prioritetno ju postavimo uz svoje životne navike. Riječ disciplina je ono što nas kreće krasiti kada se moramo nositi s tim jer je tako stvarno lakše.
P.S. moja prilagodba ovoj bolesti je takva da moji prijatelji ponekad i zaborave da ju imam, ali ih podsjetim s ponekim slučajnim hipom.
