Moje ime je Denis i trenutno imam 22 godine, a od dijabetesa tip 1 bolujem već 19 godina. Naime dijabetes sam dobio još kao dijete s 2 i pol godine, ali tog se perioda baš i ne sjećam najbolje. Nažalost, moji se roditelji jako dobro sjećaju tog razdoblja, bili su dosta uplašeni jer nisu poznavali tu bolest, niti ju je itko u mom okruženju imao. Nakon što su im doktori objasnili o čemu se radi i kada smo počeli upoznavati i druge koji su se našli u istom šećernom sosu, shvatili smo da dijabetes nije smak svijeta.
Danas sam student Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, bavim se raznim aktivnostima kao što su Jiu-Jitsu, vježbam u teretani, planinarim, skijam, a jedna je od mojih velikih strasti i ronjenje. Ronjenje i ja dugi niz godina prijateljujemo. Sreli smo se kada sam imao 10 godina. Tada sam položio obuku za scuba ronjenje, to je naziv za ronjenje s bocom u bazenu. Budući da je moj tata ronilac, sve mi je išlo na ruku. Klub u kojem je tata ronio organizirao je obuku, a meni se pružila mogućnost da se okušam. Nakon završenog tečaja, bio sam zaljubljen u ronjenje.
Kad sam navršio 18 godina, htio sam položiti ispit za open water diver, odnosno ronjenje s bocom u otvorenim vodama. Kako bolujem od dijabetesa tip 1, bio je to velik izazov. Ronjenje je ekstreman sport u kojem se nalazite ispod vode i vaš život ovisi o opremi koju imate sa sobom, a ako bolujete od dijabetesa tip 1, razina se podiže i postaje još ekstremniji. Iako većina doktora ne odobrava ronjenje dijabetičarima, ja sam obuku prošao i položio završni ispit bez ikakvih problema. Naravno, potrebna je visoka razina poznavanja kako ronjenja tako i dijabetesa, te svoga tijela.
Naime ronjenje s dijabetesom je specifično u odnosu na druge ekstremne sportove jer je stalno mjerenje glukoze otežano ili nemoguće pod vodom, kao i uzimanje inzulina. Zato je prije ronjenja izuzetno važna dobra priprema koju ja radim tako što 3-4 sata prije ronjenja ne jedem nikakvu hranu niti si dajem brzodjelujući inzulin kako tijekom ronjenja ne bih imao aktivnog inzulina u tijelu koji potencijalno može uzrokovati brže padanje glukoze. Neposredno prije ronjenja mjerim glukozu. Treba biti oko 9 mmol/L pa po potrebi uzmem nešto slatko ako je niža od toga.
Prilikom ronjenja ne smiju se raditi nagli izroni osim u slučaju ostanka bez kisika jer mogu uzrokovati gadne posljedice na tijelo, pucanje pluća, a često i smrt. Iako neki svjetski ronioci s dijabetesom imaju običaj nositi gelove koji sadrže glukozu i uzimati ih pod vodom ako im je šećer nizak, ja to ne prakticiram. To je zadnja opcija u slučaju da nešto pođe po zlu. Ronjenje je predivna aktivnosti i omogućuje nam razgledavanje i istraživanje podmorja na jedan sasvim drugačiji način. Zato ga obožavam.
Ronjenje s dijabetesom nije nemoguća misija. Uz samo malo veću razinu poznavanja šećerne bolesti, upustite se u ovu predivnu aktivnost i uživajte u životu.
Autor: Denis
