Dopustite mi da se predstavim. Moj ime je Nebojša Nikolić, imam 47 godina i iz Pule sam.
Kada mi je u svibnju 2018. godine u dobi od 41 godine dijagnosticiran dijabetes tip 1, nisam ni slutio u kojoj će mi se mjeri život promijeniti i to na bolje!
Štreberski sam prihvatio "pravila igre" i krenuo u proučavanje triju ključnih područja za dobru regulaciju glukoze u krvi. Redom to su: terapija, prehrana i tjelesna aktivnost.
Isprva sam se bacio na proučavanje literaure i internetskih izvora o samoj bolesti. Morao sam upoznati "neprijatelja". Istodobno sam se "igrao" hranom, iskušavao namirnice i razne načine prehrane pritom osluškujući i upoznavajući vlastito tijelo. Tijekom te prve godine strepio sam od ugljikohidrata, vagao sam ih, brojio, mjerio, računao i dobro mi je išlo. Međutim strah od hipoglikemija me kočio da napravim korak naprijed sprečavajući tako da rekreativna fizička aktivnost postane dio moje svakodnevice, iako sam se oduvijek bavio sportom dok to dijabetes nije grubo prekinuo. Pola godine sam uglavnom apstinirao od sporta, a onda je igrom slučaja krajem 2018. otvoren bazen u Puli. Tako se ukazala prilika za iskorak iz zone komfora u koju me gurnuo dijabetes. Moj je sin tada trenirao triatlon u Triatlon klubu Pula pa sam tako saznao da postoji grupa za roditelje, odnosno odrasle osobe koja ima treninge u isto vrijeme kada i djeca. Priključio sam im se. Krenuo sam samo s plivanjem, a kasnije sam pridodao i trčanje. U međuvremenu se sin prebacio na druge sportove, a ja sam ostao na bazenu i na trčanju do dana današnjeg.
U to vrijeme još nije bilo CGM-a, svaki je trening bio svojevrsna lutrija što se tiče regulacije, ali uvijek sam se držao, a i dan-danas se držim pravila, da mi tijekom treninga šećer u nekom obliku uvijek mora biti pri ruci kako bih izbjegao opasne hipoglikemije. Eventualni višak glukoze nije me plašio jer se brzo potroši tijekom aktivnosti. Dolaskom CGM-a, konkretno senzora Libre koji mi je odobren u rujnu 2020. godine, stvari su se radikalno poboljšale. Regulacija je postala bolja i lakša, a uvid u podatke s uređaja omogućio mi je da kroz brojne treninge bolje upoznam svoje tijelo te da imam spremne rutine postupanja u svim scenarijima. To me jako ohrabrilo te sam postupno povećavao trajanje treninga, pogotovo trčanja, te započeo i s rekreativnim utrkama, od kratkih cestovnih na 5 kilometara do dvostruko dužih od 10 km. Slijedile su trail utrke od 15 pa sve do 40 kilometara.
Prije dvije sam se godine ozlijedio i 6 mjeseci nisam smio trčati. Zato sam, iako prije toga nisam vozio cestovni bicikl, trčanje zamijenio upravo time. Cestovni biciklizam mi se jako svidio. I tako se rodila ideja o triatlonu.
Za one koji ne znaju, triatlon je sport izdržljivosti koji se sastoji od tri discipline, redom plivanja, bicikliranja i trčanja. Po dužini razlikujemo od najkraćih sprint triatlona pa sve do dugih triatlona za koje se koristi i pojam Ironman prema svjetski poznatom brendu koji te utrke organizira.
Prošle 2023. godine odradio sam svoje prve triatlonske utrke, a ova 2024. bila mi je prava natjecateljska godina jer sam odradio više utrka različitih dužina sve do tzv. Half Ironmana koji se sastoji od 1,9 km plivanja, 90 km bicikliranja i 21,1 km trčanja (polumaratonska dužina).
Tijekom ovih 6 godina života s dijabetesom naučio sam slušati svoje tijelo te sam ga malo-pomalo upoznao do mjere da se usudim upustiti u teške fizičke izazove koji zahtijevaju jako puno energije. A energija najvećim dijelom dolazi iz ugljikohidrata od kojih je dio pohranjen kao glikogen u našim mišićima, a dio je potrebno unijeti tijekom aktivnosti u raznim oblicima kao što su izotonični napitci, energetske pločice, energetski gelovi i slično. Uglavnom se radi o proizvodima koje dijabetičari inače zaobilaze u širokom luku, međutim u sportovima izdržljivosti stvari se potpuno mijenjaju i nezamislivo je i nemoguće izvoditi ih bez konzumacije velikih količina ugljikohidrata.
Želim napomenuti da tijekom aktivnosti koristim Garminov sat na kojem imam instaliranu aplikaciju CGM Connect (koja ja besplatna), a sat je preko mobitela i aplikacije LibreLinkUp povezan sa senzorom Libre 2 tako da u svakom trenutku imam uvid u glikemiju što mi uvelike pomaže, ali najviše od svega daje osjećaj sigurnosti. Nakon aktivnosti imam uvid u sve statistike što mi omogućuje da se još bolje pripremim za iduću.
Evo kako to izgleda u praksi. Na triatlonu srednje dužine u rujnu ove godine, koji je trajao više od 6 sati, po Garminovom algoritmu ukupno sam potrošio oko 6200 kcal. Prije i tijekom utrke unio sam 100 g UH (zobena kaša), 5 energetskih gelova od po 45 g UH, oko 5 litara izotonika - 90 g UH po litri, oko litru Coca Cole (standardne, ne Zero) i još neke sitnice (banane, naranče, energetske pločice…). Dakle, ukupno otprilike 1000 grama, odnosno jedan kilogram šećera, što iznosi oko 4000 kcal i sve to samo na redovnom bazalu, bez korekcija. Ostatak kalorija tijelo je pokrilo iz rezervi glikogena i masti. Tijekom utrke raspon šećera bio je zadovoljavajući, od 9 na početku do 3,5 na kraju. Da nadoknadim razliku nakon utrke pojeo sam jako puno (riba, palenta, tjestenina, keksi…), iskreno, nisam brojio nego sam samo pratio senzor, puno sam pio (Coca Cola, pivo i naravno voda koja se ne računa), sve to bez inzulina, a i cijeli idući dan sam proveo bez brzog inzulina. I sve sam to predvidio i isplanirao unaprijed zahvaljujući poznavanju svojeg tijela i metabolizma te senzoru Libre 2 spojenom na sat.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da kao osobe s dijabetesom ne smijemo sebe ograničavati, prema našem stanju se trebamo odgovorno postaviti i ponašati, no ne trebamo se bojati. Želim pokazati da je uz dijabetes moguće i puno toga što izlazi iz okvira redovnog života. Naravno, bit će mi drago ako nekoga usput i motiviram u pokušaju ostvarivanja ciljeve, kakvi god oni bili. Ja ih osobno imam još puno, a dijabetes više ne smatram zaprekom na tom putu.
Ako nekoga zanima, o svojim aktivnostima pišem u osobnom blogu na Facebooku pod nazivom Pogled iznutra. Rado ću svoje iskustvo podijeliti sa svim osobama čiji su životi pod utjecajem dijabetesa.
Autor: Nebojša Nikolić
