Tema predavanja održanog na ATTD2023 u Berlinu bila je “Ispitivanje trenutnog T1 menadžmenta”. Predavači dr. Mathieu iz Belgije, dr. Polanski i dr. Bergenstal iz SAD-a naveli su kako je u 2021. godini procijenjeno da u svijetu postoji više od 8 milijuna tip 1 dijabetičara, s tendencijom stalnog povećanja. Inzulin otkriven prije 100 godina i dalje zauzima centralnu poziciju u liječenju tip 1 dijabetičara.
Svaki T1 dijabetičar nosi teret života s kroničnom bolešću. Često se događa da unatoč trudu koji osoba uloži da bi postigla bolje rezultate, ti rezultati ostanu izvan dosega. Posljedice su: beznađe, obeshrabrenost, iscrpljenost i strah.
Svi ovi psihološki simptomi zajednički se nazivaju dijabetes distress sindrom, osjećaj velikog opterećenje zbog života s teškom i zahtjevnom bolešću. Dijabetes distress sindrom moguće je procijeniti kroz više skala. Za tip 1 je T1-DDS ( T1 dijabetes distress skala). Ova skala ima totalni skor koji predstavlja zbir odgovora na pitanja kao što su nemoć, strah od hipoglikemije, strah od nepovoljne socijalne percepcije, muke po hrani, itd. Na portalu diabetesdistress.org možete pročitati više o ovoj temi i napraviti test. Vrijednost skora koja je ispod 2 znači da se osjećate dobro, od 2-3 da je povišen, a iznad 3 da je vaš distress sindrom značajno povišen.
Postavlja se pitanje je li uvođenje tehnologije utjecalo na dijabetes distress sindrom. Studija iz 2016. god. kada je 2/3 ispitanika koristilo pumpu, a 1/3 CGM, pokazuje da je ukupan skor T1-DDS bio 1,96. U 2020. god. provedeno je novo istraživanje u kojem je 72% ispitanika koristilo pumpu, 63% CGM, a skor je bio 2,22. Treće je ispitivanje napravljeno također tijekom 2020. godine ali kasnije. Ovaj je put 75% ispitanika koristilo pumpu i 100% CGM. Skor je skočio na 2,3. Ovi rezultati pokazuju da tehnologija ne umanjuje stres koji dijabetes stvara.
Bez sumnje, tehnologije pomažu, reduciraju strah od hipoglikemije, povećavaju razinu samopouzdanja, omogućavaju osobi da se osjeća sigurnije s ovom bolešću, povećava se efikasnost tretmana, povećana je kvaliteta sna, fleksibilnost u svakodnevnom životu, smanjen je osjećaj da svakog trenutka treba brinuti o dijabetesu.
Međutim, usprkos svim prednostima tehnologije, ostaje osjećaj ranjivosti, stalnog ulaganja truda i pažnje, financijski pritisak, previše alarma i uzbuna, kvarovi na aparatima i tijekom povezivanja aparata, iritacija kože i dr. Najveću gorčinu ostavlja činjenica da tehnologija nije donijela očekivano smanjenje HbA1C. Štoviše, daleko smo od optimalnog, a hipoglikemija je i dalje najveći problem. Dakle tehnologija nas nije oslobodila od nužnosti da ulažemo i u druge aspekte života s dijabetesom.
