Kako uz pomoć tehnologije olakšati život s dijabetesom
Dijabetes tipa 1 autoimuna je bolest pri kojoj ljudsko tijelo napada i uništava beta-stanice koje se nalaze u gušterači, a služe za proizvodnju inzulina. Tada vi više ne proizvodite inzulin, hormon koji vam je potreban da bi glukoza ulazila u vaše stanice, već inzulin morate unositi u tijelo sami i to pomoću injekcija ili inzulinske pumpice.
Ovo je priča o tome kako inzulinska pumpica, senzor koji stalno mjeri vrijednosti šećera u krvi, miniračunalo Intel Edison s Linux operativnim sustavom i besplatni programi koje su napisali sami pacijenti pokušavaju oponašati taj organ i to bez pomoći farmaceutskih kompanija koje taj proizvod još razvijaju te kako i koliko ovaj projekt pomaže onima koji ga koriste. Nešto je o tome dostupno i u drugom tekstu Prva umjetna gušterača kućne izrade – u Hrvatskoj!
Kada je naše dijete 2015. dobilo dijabetes, nešto sam već znao o tome jer je njezina majka tada imala dijabetes već 10-ak godina, ali puno je teže regulirati dijabetes trogodišnjem djetetu, nego odrasloj osobi. Naš dan je izgledao ovako: mjerenje glukoze u krvi iz prstića svakih sat-dva, buđenje noću i kontrole svaka dva do tri sata, ograničavanje što i kada ona može pojesti te nakon svakog obroka davanje inzulina injekcijom − nimalo veselo i zabavno. Dva najveća problema kod dijabetesa tipa 1 su hipoglikemija − niski šećer od kojeg možete pasti u komu te ketoacidoza, stanje dugotrajnog visokog šećera pri kojem se stvaraju ketoni u krvi koji mogu biti opasni za cijeli organizam i također dovesti do kome. Srećom, na početku naše priče s dijabetesom, na tržištu se pojavio novi uređaj za kontrolu glukoze, FreeStyle Libre, koji omogućuje bezbolno (nema više pikanja prstića) praćenje trenda i vrijednosti kretanja glukoze 24 sata na dan samo prislanjanjem čitača na senzor koji nosite zalijepljen na nadlaktici.
Ljepši dio opreme
Ubrzo nakon što smo počeli koristiti taj senzor, dobili smo i inzulinsku pumpicu, uređaj u kojem se nalazi spremnik s inzulinom koji je preko katetera povezan s tijelom te isporučuje inzulin kad god je potrebno, bez injekcija. To je bilo veliko psihološko olakšanje njoj jer ju nismo morali stalno pikati, a nama roditeljima jer smo imali konstantan uvid u kretanje šećera koji nikad nisu dugo stabilni. Međutim, još uvijek su ostala prečesta buđenja noću i česte kontrole glukoze. Noću smo se najčešće budili svaka 2 do 3 sata zbog kontrole, a ako je jela neku hranu koja se sporije razgrađuje, često je kontrola i korekcija inzulinom bilo i više. Negdje u to doba pojavio se i pokret #WeAreNotWaiting (#MiNeČekamo) koji zapravo čini skupina programera koji imaju dijabetes tipa 1 ili imaju članove obitelji s tom bolešću. Oni su odlučili ne čekati proizvode farmaceutskih tvrtki te su napravili svoju umjetnu gušteraču koja bi radila isto što i prava. Nastali projekt nazvali su OpenAPS (The Open Artificial Pancreas System). Ukratko, senzor koji očitava vrijednosti glukoze šalje te podatke u računalo koje upravlja inzulinskom pumpicom. Ako vrijednost glukoze raste, računalo daje više inzulina, ako pada, pumpica zaustavlja dotok inzulina. Npr. senzor očita vrijednost glukoze 4 mmol/L, trend glukoze je u padu, nema ugljikohidrata u tijelu, pumpica se zaustavlja i na taj način sprječava daljnji pad glukoze u krvi. Isto vrijedi i obrnuto, vrijednost glukoze je 9 mmol/L, trend je rastući, računalo daje naredbu pumpici za isporuku određene količinu inzulina. Naravno, nije to baš tako jednostavan algoritam, ali neka osnovna logika jest.
Kako to radi i izgleda:
Na nadlaktici vidite senzor FreeStyle Libre koji mjeri vrijednost glukoze i šalje je putem uređaja MiaoMiao te pametni sat koji se nalazi na ruci i spojen je na internet. Sat putem nanoSIM-a šalje podatke u oblak (eng. Cloud), odakle ih miniračunalo (Intel Edison) preuzima i na osnovu tih podataka i ručno unesenih vrijednosti pojedenih ugljikohidrata upravlja pumpicom.
Dijelovi potrebni za spajanje OpenAPS-a
U početku korištenja ovog sustava, sigurnost je bila stavka kojoj sam posvetio najviše vremena, odnosno trebalo je predvidjeti što sve može poći po zlu i kako to spriječiti. Nakon 10 mjeseci korištenja OpenAPS-a, sustav ne samo da se pokazao sigurnim, nego nam je dao dodatnu sigurnost te brzinu u sprječavanju niskih i visokih šećera.
Primjer kako sve funkcionira
Noću je Emin bazal (bazal je inzulin koji pumpica konstantno polako ispušta i koji pokriva bazalne potrebe organizma kao što su disanje i probava) namješten na cca 0.5 jedinica na sat. Cilj nam je da razinu glukoze održavamo na 5.5 mmol/L. Ako je vrijednost veća, privremeni bazal (eng. temp basal) na pumpi podiže se na vrijednost za koju algoritam OpenAPS-a izračuna da će vratiti glukozu na ciljanu vrijednost od 5.5 mmol/L. Ako je izmjerena vrijednost niža, a trend je silazni, privremeni se bazal smanjuje ili u potpunosti gasi da bi se izbjegla hipoglikemija.
Noćni „autopilot”
Unutar OpenAPS-a postoji i opcija „uskoro obrok“ koja, ako ju pokrenemo dvadesetak minuta prije planiranog obroka, postavlja ciljanu vrijednost glukoze u krvi na 4 mmol/L, dižu se privremeni bazali i tako se za vrijeme obroka „ravna“ krivulja kretanja glukoze. Na taj način imamo puno manji postprandijalni skok.
OpenAPS jedan je od prvih sustava takve vrste, koji su stvorili sami pacijenti te su uz postojeću tehnologiju došli do rješenja svojih zdravstvenih problema. Iako ovo nije lijek za dijabetes, gotovo u potpunosti uklanja veliki broj simptoma i problema koji su postojali, a primjenom ovog rješenja nestaju.
Tekst o tome kako to izgleda u odrasle osobe dostupan je ovdje, a moje predavanje na ovu temu u Obiteljskom kampu Zagrebačkog dijabetičkog društva dostupno je ovdje.
